1A Gospod reče Mojsiju: idi k Faraonu, jer sam ja učinio da otvrdne srce njegovo i srce sluga njegovijeh, da učinim ove znake svoje među njima,
2I da pripovijedaš sinovima svojim i unucima svojim šta učinih u Misiru i kakve znake svoje pokazah na njima, da biste znali da sam ja Gospod.
3I otide Mojsije i Aron k Faraonu, i rekoše mu: ovako veli Gospod Bog Jevrejski: dokle ćeš se protiviti da se ne poniziš preda mnom? Pusti narod moj da mi posluži.
4Jer ako nećeš pustiti naroda mojega, evo sjutra ću nanijeti skakavce na zemlju tvoju;
5I pokriće svu zemlju da se neće vidjeti zemlje, i poješće ostatak što se sačuvao, koji vam je ostao iza grada, i poješće sva drveta što vam rastu u polju.
6I napuniće ih se kuće tvoje i kuće svijeh sluga tvojih i kuće svijeh Misiraca, što nijesu vidjeli oci tvoji ni oci otaca tvojih, otkako su postali na zemlji do danas. I okrenuv se otide od Faraona.
7A sluge rekoše Faraonu: dokle će nas taj mučiti? Pusti ih neka posluže Gospodu Bogu svojemu. Zar još ne vidiš gdje propade Misir?
8I dozvaše opet Mojsija i Arona pred Faraona, i reče im: idite, poslužite Gospodu Bogu svojemu. A koji su što će ići?
9A Mojsije reče: s djecom svojom i sa starcima svojim ići ćemo, sa sinovima svojim i sa kćerima svojim, sa stokom svojom sitnom i krupnom ići ćemo, jer imamo praznik Gospodnji.
10A on im reče: tako bio Gospod s vama, kako ću vas ja pustiti s djecom vašom! Vidite da zlo mislite.
11Neće biti tako; nego vi ljudi idite i poslužite Gospodu, jer to ištete. I otjera ih od sebe Faraon.
12Tada reče Gospod Mojsiju: pruži ruku svoju na zemlju Misirsku, da dođu skakavci na zemlju Misirsku i pojedu sve bilje po zemlji, što god osta iza grada.
13I pruži Mojsije štap svoj na zemlju Misirsku, i Gospod navede ustoku na zemlju, te duva cijeli dan i cijelu noć; a kad svanu, donese ustoka skakavce.
14I dođoše skakavci na svu zemlju Misirsku, i popadaše po svijem krajevima Misirskim silni veoma, kakih prije nigda nije bilo niti će kad biti onakih.
15I pokriše svu zemlju, da se zemlja ne viđaše, i pojedoše svu travu na zemlji i sav rod na drvetima, što osta iza grada, i ne osta ništa zeleno od drveta i od bilja poljskoga u svoj zemlji Misirskoj.
16Tada Faraon brže dozva Mojsija i Arona, i reče: zgriješih Gospodu Bogu vašemu i vama.
17Ali mi još sada samo oprosti grijeh moj, i molite se Gospodu Bogu svojemu da ukloni od mene samo ovu smrt.
18I otide Mojsije od Faraona, i pomoli se Gospodu.
19I okrenu Gospod vjetar od zapada vrlo jak, koji uze skakavce i baci ih u Crveno More, i ne osta nijedan skakavac u cijeloj zemlji Misirskoj.
20Ali Gospod učini te otvrdnu srce Faraonu, i ne pusti sinova Izrailjevijeh.
21I reče Gospod Mojsiju: pruži ruku svoju k nebu, i biće tama po zemlji Misirskoj taka da će je pipati.
22I Mojsije pruži ruku svoju k nebu, i posta gusta tama po svoj zemlji Misirskoj za tri dana.
23Ne viđahu jedan drugoga, i niko se ne mače s mjesta gdje bješe za tri dana; ali se kod svijeh sinova Izrailjevijeh vidjelo po stanovima njihovijem.
24Tada Faraon dozva Mojsija, i reče: idite, poslužite Gospodu; samo stoka vaša sitna i krupna neka ostane, a djeca vaša neka idu s vama.
25A Mojsije reče: treba da nam daš i što ćemo prinijeti i sažeći na žrtvu Gospodu Bogu svojemu;
26Zato i stoka naša nek ide s nama, da ne ostane ni papka, jer između nje treba da uzmemo čim ćemo poslužiti Gospodu Bogu svojemu, a ne znamo kojim ćemo poslužiti Gospodu dokle ne dođemo onamo.
27Ali Gospod učini te otvrdnu srce Faraonu, i ne htje ih pustiti.
28I reče mu Faraon: idi od mene, i čuvaj se da mi više ne dođeš na oči, jer ako mi dođeš na oči, poginućeš.
29A Mojsije reče: pravo si kazao; neću ti više doći na oči.