1A Gospod reče Mojsiju: još ću jedno zlo pustiti na Faraona i na Misir, pa će vas onda pustiti; pustiće sasvijem, i još će vas tjerati.
2A sada kaži narodu neka svaki čovjek ište u susjeda svojega i svaka žena u susjede svoje nakita srebrnijeh i nakita zlatnijeh.
3I Gospod učini te narod nađe ljubav u Misiraca; i sam Mojsije bješe vrlo velik čovjek u zemlji Misirskoj kod sluga Faraonovijeh i kod naroda.
4I reče Mojsije: ovako veli Gospod: oko ponoći proći ću kroz Misir,
5I pomrijeće svi prvenci u zemlji Misirskoj, od prvenca Faraonova, koji šćaše sjedjeti na prijestolu njegovu, do prvenca sluškinje za žrvnjem, i od stoke što je god prvenac.
6I biće vika velika po svoj zemlji Misirskoj, kakve još nije bilo niti će je kad biti.
7A kod sinova Izrailjevijeh nigdje neće ni pas jezikom svojim maći ni među ljudima ni među stokom, da znate da je Gospod učinio razliku između Izrailjaca i Misiraca.
8I doći će sve te sluge tvoje k meni, i pokloniće mi se govoreći: idi, i ti i sav narod koji je pristao za tobom. I onda ću izaći. I otide Mojsije od Faraona s velikim gnjevom.
9A Gospod reče Mojsiju: neće vas poslušati Faraon, da bih umnožio čudesa svoja u zemlji Misirskoj.
10I Mojsije i Aron učiniše sva ova čudesa pred Faraonom, a Gospod učini te otvrdnu srce Faraonu, i ne pusti sinova Izrailjevijeh iz zemlje svoje.