Exodus 9— SLV

¹Tada reče Gospod Mojsiju: idi k Faraonu, i reci mu: ovako veli Gospod Bog Jevrejski: pusti narod moj da mi posluži;

²Ako li ih ne pustiš nego ih još staneš zadržavati,

³Evo, ruka Gospodnja doći će na stoku tvoju u polju, na konje, na magarce, na kamile, na volove i na ovce, s pomorom vrlo velikim.

⁴A odvojiće Gospod stoku Izrailjsku od stoke Misirske; te od svega što je sinova Izrailjevijeh neće poginuti ništa.

⁵I postavio je Gospod rok rekavši: sjutra će to učiniti na zemlji Gospod.

⁶I Gospod učini to sjutradan, i sva stoka Misirska uginu; a od stoke sinova Izrailjevijeh ne uginu nijedno.

⁷I posla Faraon da vide, i gle, od stoke Izrailjske ne uginu nijedno; ipak otvrdnu srce Faraonu, i ne pusti naroda.

⁸Tada reče Gospod Mojsiju i Aronu: uzmite pepela iz peći pune pregršti, i Mojsije neka ga baci u nebo pred Faraonom;

⁹I postaće prah po svoj zemlji Misirskoj, a od njega će postati kraste pune gnoja i na ljudima i na stoci po svoj zemlji Misirskoj.

¹⁰I uzeše pepela iz peći, i stadoše pred Faraona, i baci ga Mojsije u nebo, i postaše kraste pune gnoja po ljudima i po stoci.

¹¹I vračari ne mogoše stajati pred Mojsijem od krasta; jer bijahu kraste i na vračarima i na svijem Misircima.

¹²I Gospod učini te otvrdnu srce Faraonovo, i ne posluša ih, kao što bješe kazao Gospod Mojsiju.

¹³Poslije reče Gospod Mojsiju: ustani rano i izađi pred Faraona, i reci mu: ovako veli Gospod Bog Jevrejski: pusti narod moj da mi posluži.

¹⁴Jer ću sada pustiti sva zla svoja na srce tvoje i na sluge tvoje i na narod tvoj, da znaš da niko nije kao ja na cijeloj zemlji.

¹⁵Jer sada kad pružih ruku svoju, mogah i tebe i narod tvoj udariti pomorom, pa te ne bi više bilo na zemlji;

¹⁶Ali te ostavih da pokažem na tebi silu svoju, i da se pripovijeda ime moje po svoj zemlji.

¹⁷I ti se još podižeš na moj narod, i nećeš da ga pustiš?

¹⁸Evo, sjutra ću u ovo doba pustiti grad vrlo velik, kakoga nije bilo u Misiru otkako je postao pa dosada.

¹⁹Zato sada pošlji, te skupi stoku svoju i što god imaš u polju, jer će pasti grad na sve ljude i na stoku što se zateče u polju i ne bude skupljeno u kuću, i izginuće.

²⁰Koji se god između sluga Faraonovijeh poboja riječi Gospodnje, on brže skupi sluge svoje i stoku svoju u kuću;

²¹A koji ne maraše za riječ Gospodnju, on ostavi sluge svoje i stoku svoju u polju.

²²I Gospod reče Mojsiju: pruži ruku svoju k nebu, neka udari grad po svoj zemlji Misirskoj, na ljude i na stoku i na sve bilje po polju u zemlji Misirskoj.

²³I Mojsije pruži štap svoj k nebu, i Gospod pusti gromove i grad, da oganj skakaše na zemlju. I tako Gospod učini, te pade grad na zemlju Misirsku.

²⁴A bješe grad i oganj smiješan s gradom silan veoma, kakoga ne bješe u svoj zemlji Misirskoj otkako je ljudi u njoj.

²⁵I pobi grad po svoj zemlji Misirskoj što god bješe u polju od čovjeka do živinčeta; i sve bilje u polju potr grad, i sva drveta u polju polomi.

²⁶Samo u zemlji Gesemskoj, gdje bijahu sinovi Izrailjevi, ne bješe grada.

²⁷Tada posla Faraon, te dozva Mojsija i Arona, i reče im: sada zgriješih; Gospod je pravedan, a ja i moj narod jesmo bezbožnici.

²⁸Molite se Gospodu, jer je dosta, neka prestanu gromovi Božji i grad, pa ću vas pustiti, i više vas neće niko ustavljati.

²⁹A Mojsije mu reče: kad izađem iza grada, raširiću ruke svoje ka Gospodu, a gromovi će prestati i grada neće više biti, da znaš da je Gospodnja zemlja.

³⁰A ti i sluge tvoje znam da se još nećete bojati Gospoda Boga.

³¹I propade lan i ječam, jer ječam bješe klasao, a lan se glavičio.

³²A pšenica i krupnik ne propade, jer bješe pozno žito.

³³I Mojsije otišav od Faraona iza grada raširi ruke svoje ka Gospodu, i prestaše gromovi i grad, i dažd ne padaše na zemlju.

³⁴Ali Faraon vidjev gdje presta dažd i grad i gromovi, stade opet griješiti, i srce mu otvrdnu i njemu i slugama njegovijem.

³⁵Otvrdnu srce Faraonu, te ne pusti sinova Izrailjevijeh, kao što bješe kazao Gospod preko Mojsija.