1Tada podigoše ljudi iz naroda, zajedno sa svojim ženama, teške optužbe protiv svojih judejskih suplemenika.
2Jedni rekoše: “Mi imamo mnogo sinova i kćeri. Moramo dobiti žita da jedemo i ostanemo živi!”
3Drugi rekoše: “Morali smo založiti svoja polja, vinograde i kuće. Mi hoćemo imati žita u ovoj gladi!”
4Opet drugi rekoše: “Morali smo posuditi novac za kraljevski porez na svoja polja i vinograde.
5A mi smo od jednakoga mesa i krvi kao naši suplemenici. Naša su djeca isto tako dobra kao njihova djeca. A ipak moramo svoje sinove i kćeri davati u ropstvo. Neke naše kćeri već su postale robinje, a mi ne možemo ništa učiniti protiv toga. Jer naša polja i vinogradi pripadaju drugima.”
6Vrlo se razljutih kad sam čuo njihove glasne tužbe i te govore.
7Odlučih ukoriti starješine i predstojnike i reći im: “Vi lihvarite svoje zemljake!” I sazvah veliku narodnu skupštinu protiv njih
8i rekoh im: “Mi otkupismo, kad god mogosmo, svoje judejske zemljake što su bili prodani poganskim narodima. A vi sad sami prodajete svoje zemljake. Štoviše, prodaju se nama samima.” Oni su šutjeli i nisu znali ništa odgovoriti.
9Ja nastavih: “To što činite nije pravo. Ne treba li vam hoditi u strahu Boga našega, da nam se ne rugaju naši poganski neprijatelji?
10I ja, moja braća i sluge, posudili smo im mnogo novaca i žita. Ali ćemo im otpustiti taj zajam.
11Vratite im još danas njihova polja, vinograde, maslinike i kuće i otpustite im kamatu za novac, žito, vino i ulje, koju potražujete!”
12Oni odgovoriše: “To ćemo vratiti i ne ćemo ništa iskati od njih! Učinit ćemo kako tražiš.” Tada pozvah svećenike i dadoh ih zakleti da će učiniti po svome obećanju.
13Istresoh svoja njedra i rekoh: “Ovako neka istrese Bog svakoga iz njegove kuće i posjeda koji ne ispuni svog obećanja! Upravo ovako neka se istrese i isprazni!” Sva općina povika: “Neka bude tako!” i hvalila je Gospodina. I sav je narod činio kako je bio zaključio.
14Uostalom, od onoga vremena kad mi kralj naloži da budem namjesnik u Judeji? od dvadesete do trideset i druge godine vladanja kralja Artakserksa, dvanćst godina? ja sa svojom braćom ne jedoh upraviteljske hrane.
15Prijašnji namjesnici, moji prethodnici, bili su narodu težak teret. Uzimali su od njih za jelo i vino svaki dan četrdeset šekela srebra. I područni njihovi činovnici tlačili su narod. Ja tako nisam činio zbog straha pred Bogom.
16I oko građenja zida radio sam s drugima, a nismo bili stekli zemljišta, i svi moji ljudi bili su skupa ondje na poslu.
17Usto su jeli za mojim stolom Judejci koji su imali predstojničku službu? bilo ih je sto i pedeset ljudi? oni što su dolazili k nama iz okolnih naroda.
18Svagdanji potrošak: jedno govedo, šest izabranih ovaca i perad svake vrste išao je na moj račun. I svakih deset dana davalo se svakojakog vina u izobilju. A opet nisam iskao hranu što mi je pripadala kao namjesniku, jer je narod bio teško opterećen radom.
19Uzmi mi, Bože moj, sve na dobro što sam učinio za ovaj narod!