Bible

1 Bilo je mjeseca nisana godine dvadesete vladavine kralja Artakserksa. Pred kraljem je stajalo vino. Ja uzeh vino i pružih ga kralju. Ne htjedoh da on opazi da sam žalostan. 2 Ali me kralj upita: “Zašto ti je lice tako žalosno kad nisi bolestan? Sigurno imaš kakvu brigu na srcu.” Ja se vrlo uplaših 3 i odgovorih kralju: “Da je živ kralj dovijeka! Kako ne bih bio žalostan kad je grad u kojem su grobovi mojih otaca opustošen i kad su njegova vrata ognjem spaljena!” 4 Kralj me upita: “Imaš li kakvu molbu?” Tada se pomolih nebeskomu Bogu 5 i odgovorih kralju: “Ako misli kralj da je dobro i ako ti je mio tvoj sluga, pošalji me u Judeju, u grad u kojem su grobovi mojih otaca, da ga opet sagradim!” 6 A kralj i njegova žena, što je sjedila do njega, upitaše me: “Kako bi dugo trajao tvoj put? Kad ćeš opet doći?” I pristade kralj i pusti me da idem. Ja mu kazah vrijeme 7 i onda rekoh kralju: “Ako je kralju milo, neka mi da popratno pismo za namjesnike s one strane rijeke, da me puste proći dok ne dođem u Judeju 8 i pismo za Asafa, kraljevskog čuvara šume, da mi da drva da napravim vrata za tvrđavu, za Hram, za gradski zid i za kuću u koju ću ući.” I to mi kralj dade jer je milostiva ruka mojega Boga bila nada mnom. 9 Kad dođoh k namjesnicima s one strane rijeke, predadoh im kraljevska popratna pisma. A kralj posla sa mnom stotnike i konjanike. 10 Kad to čuše Sanbalat, Horonjanin, i Tobija, sluga Amonac, bilo im je vrlo mrsko da je došao netko da se pobrine za dobro Izrćlove djece. 11 Kad sam bio stigao u Jeruzalem, pričekah ondje tri dana. 12 Tada ustadoh noću s nekoliko ljudi, a da ne kazah nikomu što mi je moj Bog nadahnuo da učinim za Jeruzalem. I ne imadoh nikakve životinje uza se osim životinje na kojoj sam jahao. 13 Tako iziđoh noću na dolinska vrata uz zmajevski izvor prema gnojnim vratima. Pritom razgledah jeruzalemski zid koji je ležao u ruševinama i njegova vrata koja su bila spaljena ognjem. 14 Onda odjahah dalje k izvorskim vratima i kraljevskom jezeru. Tamo nije više bilo mjesta da prođe životinja na kojoj sam sjedio. 15 Zato sam još noću jahao dolinom i dalje razgledavao zidine. Kad sam bio opet došao k dolinskim vratima, vratih se kući. 16 A predstojnici nisu znali kamo sam bio išao i što sam bio radio. Jer do tada nisam bio ništa rekao ni Judejcima, ni svećenicima, ni knezovima, ni predstojnicima, ni drugima, koji su morali biti zaposleni na gradnji. 17 A sada im rekoh: “Vidite nevolju u kojoj se nalazimo. Jeruzalem leži u ruševinama, njegova su vrata spaljena. Hajdemo opet zidati jeruzalemski zid da više ne budemo na porugu.” 18 Tada im kazah kako je milostivo bila nada mnom ruka moga Boga i što mi je bio rekao kralj. Onda mi rekoše: “Hajdemo zidati!” I odvažno staviše ruku na dobro djelo. 19 Kad to čuše Sanbalat, Horonac, i Tobija, sluga Amonac, i Arapin Gešem, rugali su nam se, podsmjehivali nam se i prijetili nam: “Što to radite? Da se ne ćete opet pobuniti protiv kralja?” 20 Ja im odgovorih: “Bog nebeski će dati pa ćemo uspjeti. A mi, njegove sluge, ostadosmo i zidamo. Vi nemate ni dijela, ni prava, ni spomena u Jeruzalemu.”