Nehemiah 1
1 Riječi Nehemije, Hakalijina sina. Mjeseca kisleva, godine dvadesete dogodi se, kad sam bio u glavnom gradu Susi,
2 da Hanani, jedan od moje braće, dođe s nekim ljudima iz Judeje. Upitah ih za Judejce, za ostatak što je bio umakao ropstvu i za Jeruzalem.
3 Oni mi odgovoriše: “Oni što preostadoše od ropstva nalaze se tamo u zemlji u velikoj nevolji i sramoti. Jeruzalemski je zid razvaljen, a njegova su vrata spaljena.”
4 Kad sam čuo tu vijest, sjeo sam i plakao i tugovao čitave dane. Postio sam i molio se nebeskomu Bogu.
5 Molio sam se: “Ah, Gospodine, nebeski Bože, veliki, strašni Bože! Ti milostivo čuvaš savez onima koji te ljube i drže tvoje zapovijedi.
6 Daj da bude tvoje uho prignuto i da budu tvoje oči otvorene da čuješ molitvu svojega sluge koju sada danju i noću upravljam k tebi za Izrćlove tvoje sluge! Priznajem grijehe Izrćlove djece, što ih počiniše protiv tebe. I ja i moja očinska kuća sagriješismo.
7 Skrivismo ti i ne držasmo zapovijedi, uredbe i propise što si ih zapovjedio svojemu sluzi Mojsiju.
8 Ipak se spomeni obećanja što si ga dao svojemu sluzi Mojsiju kad si rekao: Ako budete griješili, ja ću vas razasuti među narode.
9 Ali ako se obratite k meni i stanete držati moje zapovijedi i provoditi ih u djelo, ja ću vas, pa bili razasuti i do nakraj neba, opet otamo sabrati i odvesti na mjesto koje sam izabrao da ondje nastanim svoje ime.
10 Jer oni su tvoje sluge i tvoj narod koji si iskupio svojom velikom silom i svojom jakom rukom.
11 Ah, Gospodine, neka bude tvoje uho prignuto molitvi tvog sluge i molitvi tvojih slugu, koji su voljni bojati se tvojega imena! Daj sada uspjeh svojemu sluzi! Učini da nađe milost kod ovoga čovjeka!” Bio sam, naime, peharnik kod kralja.