Lamentations 4
1 Ah, kako je zlato, kako je izblijedjela boja plemenite kovine! Razasuto je sveto kamenje po uglovima svih ulica.
2 Plemeniti sinovi Siona, nekoć cijenjeni kao zlato, kako su procijenjeni kao zemljane posude, kao djelo lončareve ruke!
3 I čagljevi podaju grudi, doje mlade. Kći mojega naroda okrutna je kao nojevi pustinje.
4 Jezik je nejačetu prionuo za nepce od žeđi. Dječica su iskala kruha, a nitko im ga nije lomio.
5 Koji su nekoć jeli poslastice, ginu na ulici. Koje su nosili na grimizu, valjaju se u blatu.
6 Jer je krivnja kćeri moga naroda bila veća od grijeha Sodome, koja je bila srušena u čas, a da se nisu trudile ruke.
7 Njezini knezovi sjali su jasnije od snijega, bjelje od mlijeka. Crvenije je bilo njihovo tijelo od koraljâ, lik im je bio kao safir.
8 Ali je njihovo lice postalo crnje od čađe; ne poznaju se na ulicama. Koža im se prilijepila za kosti, osušila se kao drvo. \
9 Sretniji je tko je pao od mača nego tko je poginuo od gladi: polagano ginu oni od nestašice hrane.
10 Kuhale su vlastitom rukom nježne žene svoju djecu. Ona su im bila hrana kad je padala kći moga naroda.
11 Iscrpio je Gospodin svoj gnjev, izlio je svoju srdžbu, na Sionu je raspalio oganj što proždre njegove temelje.
12 Nikada nisu pomislili zemaljski kraljevi, ni svi zemaljski stanovnici, da bi ušli tlačitelj i neprijatelj na vrata Jeruzalema.
13 Dogodilo se to za grijehe njegovih proroka, za opačine njegovih svećenika, koji su prolijevali usred njega krv pravednika.
14 Vrludali su kao slijepci po ulicama, okaljani krvlju, da se čovjek nije mogao dotaći njihovih haljina.
15 Vikali su im: “Natrag! Nečist! Natrag! Natrag! Ne dodirujte ga!” Kad budu bježali i skitali se, tad će se govoriti među ulicama. Bio je naš završetak, dani su se naši navršili.
16 Gospodnje ih je lice rasulo; on ih više ne može. Prezirali su čast svećenikâ, nisu štedjeli staraca. \
17 Naše oči uzalud čeznu još uvijek za pomoći. Na svojoj stražarnici čekali smo narod, koji ne pomaže.
18 Zapriječiše nam, vrebajući nam korake, da hodimo po svojim ulicama. Naš je završetak bio, dani su se naši navršili; jest, došao je naš završetak. \
19 Naši progonitelji bili su još brži od nebeskih orlova. Gonili su nas po gorama, vrebali nas u pustinji.
20 Bio je naš životni dah, Gospodnji pomazanik, uhvaćen u njihove jame, a za njega smo mislili: “U njegovoj sjeni živjet ćemo među narodima.”
21 Raduj se i veseli, edomska kćeri, koja stanuješ u zemlji Usu! I na te će još doći čaša; opit ćeš se i otkrit ćeš se. \
22 Krivnja je tvoja uništena, sionska kćeri; on te više ne izgoni. On će kazniti tvoju krivnju, edomska kćeri, otkrit će tvoje grijehe. \