Lamentations 3
1 Ja sam onaj koji sam iskusio nevolju od pruta njegova gnjeva.
2 Potisnuo me i potjerao u taman mrak.
3 Protiv mene obraća svoju ruku uvijek iznova, povazdan.
4 Učinio je da uvene moje tijelo, moja koža, polomio je moje kosti.
5 Sazidao je i nagomilao oko mene otrovnu nevolju.
6 U tamu me obavio kao mrtvace davnih vremena.
7 Ogradio me, da ne iziđem, otežao mi okove.
8 Kad vičem i zovem, on ne čuje mojega vapaja.
9 Zazidao je moje putove tesanim kamenom, razvalio moju stazu.
10 Bio mi je kao medvjed što vreba, lav u skrivalištu.
11 Odvukao me s puta, razderao me. Pustio me da uginem.
12 Nategnuo je svoj luk, stavio me za metu svojoj strijeli.
13 Proboo mi je bubrege strijelama iz svojega tobolca.
14 Postao sam podsmijeh svemu svojemu narodu, njihovo ruglo svaki dan.
15 Nasitio me gorčinom, dao mi da pijem pelin.
16 Polomio mi zube kamenjem, dao mi pepeo da jedem.
17 Uzeo si mir mojoj duši, zaboravio sam sreću.
18 Rekoh: “Ode mi život i moje ufanje u Gospodina.”
19 Spomeni se moje nevolje, moga tumaranja, gorkoga pelina!
20 Mnogim mudrovanjem skučena je u meni moja duša.
21 Ovo ću pomisliti u sebi, iz toga ću crpsti ufanje:
22 Milost je Gospodnja da nismo sasvim uništeni, neiscrpno je njegovo milosrđe.
23 Ponavlja se svako jutro. Vrlo je velika tvoja vjernost.
24 Velim: “Gospodin je moj dio; zato se ufam u njega.” \
25 Gospodin je dobrostiv onome koji ga čeka, duši koja ga traži.
26 Dobro je mirno čekati Gospodnju pomoć.
27 Dobro je svakome nositi svoj jaram od mladosti.
28 Neka sjedi sam i šuti, kad mu on dosudi!
29 Neka prigne k prahu svoja usta; možda još ima ufanja! \
30 Neka podmetne svoj obraz onome koji ga udara, nek se nasiti sramote!
31 Jer Gospodin ne odbacuje zauvijek.
32 Ako i dosudi nevolju, on se i smiluje u veličini svoje milosti; \
33 jer on iz naslade ne obara i ne rastužuje ljude.
34 Kad su gazili nogama sve zarobljenike u zemlji,
35 kad su izvrtali pravo čovjeka pred očima Višnjega,
36 kad su tlačili čovjeka pred sudom: ne vidi li to Gospodin?
37 Tko je taj koji je zapovjedio i zbilo se, a Gospodin da nije zapovjedio?
38 Ne dolaze li nesreća i sreća po zapovijedi Višnjega?
39 Zašto se tuži čovjek koji još živi, čovjek zbog svojih kazni?
40 Ispitajmo, pretražimo svoje putove, obratimo se Gospodinu!
41 Podignimo srce i ruke k Bogu u nebu!
42 Griješili smo i bunili smo se; tada nam nisi oprostio. \
43 Obavio si se gnjevom, progonio si nas, ubijao neštedimice; \
44 zaogrnuo si se u oblak, da više ne prodre molitva; \
45 učinio si od nas smeće i izmet usred narodâ.
46 Razvaljuju svoja usta protiv nas svi naši neprijatelji.
47 Stigla nas je groza i jama, uništenje i zatiranje.
48 Potoci vode teku iz mojih očiju zbog pada kćeri mojega naroda.
49 Moje oči liju suze bez prestanka,
50 dok Gospodin ne pogleda i ne vidi s neba.
51 Moje oko muči moju dušu zbog svih kćeri mojega grada.
52 Tjerali su me kao pticu moji neprijatelji ni za što.
53 Svaljivali su u jamu moj život, bacali na me kamenje.
54 Vode su pokrile moju glavu; pomislio sam: “Izgubljen sam.” \
55 Tada sam zazvao, Gospodine, tvoje ime iz dubine jame.
56 Ti si čuo moj zaziv: “Ne zatiskuj svojega uha pred mojim vapajem!”
57 Bio si blizu mene kad sam te zvao; rekao si: “Ne boj se!” \
58 Vodio si, Gospodine, moju stvar, izbavljao si moj život.
59 Vidio si, Gospodine, moju krivnju; pribavi mi pravicu! \
60 Vidio si svu njihovu osvetljivost, sve njihove naume protiv mene.
61 čuo si njihovo ruganje, Gospodine, sve njihove naume protiv mene,
62 čuo si govore mojih protivnika, i spletke protiv mene povazdan.
63 Pogledaj njihovo sjedenje i ustajanje: ja sam njihova pjesma rugalica.
64 Gospodine, ti ćeš im platiti po djelu njihovih ruku.
65 Zaslijepit ćeš njihova srca; tvoja kletva past će na njih! \
66 Ti ćeš ih u gnjevu progoniti, uništiti ih pod nebom, Gospodine!