John 11
1 A bio je jedan bolesnik, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i njezine sestre Marte.
2 A Marija, kojoj je brat Lazar bolovao, bila je ona što pomaza Gospodina mirisavim uljem i obrisa njegove noge svojom kosom.
3 Tada mu poručiše njegove sestre: “Gospodine, evo bolestan je onaj koga ljubiš.”
4 Kad je to Isus čuo, reče: “Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.”
5 A Isus je ljubio Martu i njezinu sestru i Lazara.
6 Kad je dakle čuo da je bolestan, ostade još dva dana u mjestu gdje je bio.
7 Tek tada reče svojim učenicima: “Hajdemo opet u Judeju!”
8 Učenici mu odvratiše: “Učitelju, sad su Židovi tražili da te kamenuju, pa opet putuješ onamo?”
9 Isus odvrati: “Nije li dvanćst sati u danu? Tko danju ide, ne spotiče se, jer vidi svjetlost ovoga svijeta.
10 A tko ide noću, spotiče se, jer mu nedostaje svjetlost.”
11 Tako reče. Onda nastavi: “Lazar, naš prijatelj, spava. Ali idem probuditi ga od sna.”
12 Učenici mu odvratiše: “Gospodine, ako spava, ozdravit će.”
13 Isus im je govorio o njegovoj smrti, a oni su mislili da govori o dubokom snu.
14 Tada im Isus kaza otvoreno: “Lazar je umro,
15 i radujem se zbog vas što nisam bio ondje, da vjerujete. Nego pođimo k njemu!”
16 Onda Toma, koji se zove Blizanac, reče suučenicima: “Hajdemo i mi, da umremo s njim!”
17 Kad dođe Isus, ustanovi da je Lazar već četiri dana u grobu.
18 Betanija je bila blizu Jeruzalema, oko petnćst stadija udaljena od njega.
19 I mnogi od Židova bili su došli k Marti i Mariji da ih tješe zbog njihova brata.
20 Kad je Marta čula da dolazi Isus, izađe mu ususret. A Marija je sjedila kod kuće.
21 Onda reče Marta Isusu: “Gospodine, da si ti bio ovdje, ne bi umro moj brat.
22 Ali i sad znam, što god zaišteš od Boga, da će ti Bog dati.”
23 Isus joj reče: “Brat će tvoj uskrsnuti.”
24 Marta mu odvrati: “Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću u posljednji dan.”
25 Isus joj reče: “Ja sam uskrsnuće i život. Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će.
26 I nijedan koji živi i vjeruje u mene, ne će umrijeti dovijeka. Vjeruješ li to?”
27 Ona mu odgovori: “Da, Gospodine, ja vjerujem da si ti Mesija, Sin Božji koji dolazi na ovaj svijet.”
28 I kad to reče, ode, zovnu svoju sestru Mariju i reče joj tiho: “Učitelj je ovdje i zove te.”
29 Jedva je ona to čula, ustade brzo i ode k njemu.
30 Isus, naime, nije još bio došao u selo, nego se je još nalazio na onom mjestu gdje ga je bila susrela Marta.
31 Kad Židovi što su bili kod nje u kući vidješe gdje Marija brzo ustade i izađe, pođoše za njom; jer su mislili da ide na grob naricati.\
32 čim Marija dođe na mjesto gdje je bio Isus, i kad ga vidje, pade do njegovih nogu i reče mu: “Gospodine, da si ti bio ovdje, ne bi umro moj brat.”
33 Kad Isus vidje gdje ona plače i gdje plaču Židovi što su bili došli s njom, u duhu se potrese i uzruja.
34 I upita: “Gdje ste ga položili?” Odvratiše mu: “Gospodine, dođi i vidi!”
35 Navrle Isusu suze.
36 Tada rekoše Židovi: “Vidite kako ga je ljubio!”
37 A neki od njih rekoše: “Zar nije mogao on, koji otvori oči slijepcu, učiniti da ovaj ne umre?”
38 Opet duboko potresen dođe Isus na grob. Bila je pećina, i kamen je ležao na njoj.
39 Isus zapovjedi: “Odvalite kamen!” Marta, sestra pokojnoga, odvrati mu: “Gospodine, već zaudara, jer već leži četiri dana.”
40 Isus joj reče: “Ne rekoh li ti: Ako vjeruješ, vidjet ćeš slavu Božju?”
41 Tada odvališe kamen. Isus podiže oči i reče: “Oče, zahvaljujem ti što si me uslišio.
42 Ja sam, istina, znao da me vazda uslišavaš. Ali rekoh zbog mnoštva koje ovdje stoji da vjeruju da si me ti poslao.”
43 Poslije tih riječi povika jakim glasom: “Lazare, izađi van!”
44 I odmah izađe pokojnik, ovijen povojima po rukama i nogama, i lice mu povezano ručnikom. Isus im reče: “Razvežite ga i pustite da ide!”
45 Mnogi Židovi što su bili došli k Mariji i vidjeli što učini Isus, povjerovali su u njega.
46 A neki od njih odoše k farizejima i kazaše im što učini Isus.
47 Tada svećenički glavari i farizeji sazvaše Veliko vijeće i rekoše: “Što da činimo, jer ovaj čovjek čini mnoga čudesa?
48 Ako ga ostavimo tako, svi će povjerovati u njega, i doći će Rimljani i uzet će nam zemlju i narod.”
49 A jedan od njih, Kajfa, koji je one godine bio veliki svećenik, odvrati im: “Vi ne znate ništa,
50 i ne mislite da je bolje za vas da jedan čovjek umre za narod, negoli da sav narod propadne.”
51 A ovo ne reče sam od sebe, nego kao veliki svećenik one godine proreče da Isus treba umrijeti za narod.
52 I ne samo za narod, nego da i razasutu Božju djecu skupi u jedno.
53 Od toga dakle dana nakanili su ubiti ga.
54 Zato se Isus nije više kretao javno među Židovima, nego otamo ode u kraj blizu pustinje, u grad po imenu Efrajim. Ondje je boravio s učenicima.
55 A bio je blizu židovski Vazam. Mnogi iz onoga kraja uziđoše u Jeruzalem prije Vazma da se očiste.
56 Tada su tražili Isusa; i dok su zajedno stajali u Hramu, govorili su među sobom: “Što mislite? Ne će li doći na blagdan?”\
57 A svećenički glavari i farizeji bili su izdali zapovijed: ako tko dozna gdje je, neka javi da ga uhvate.