Job 31
1 Savez sam sklopio sa svojim očima pa kako bih onda gledao za djevojkom?
2 Što bi mi bio gore dio od Boga, kakva baština od Svemogućega u nebu?
3 Ne ide li zlikovca nevolja i grješnika nesreća?
4 Ne pazi li on na moje putove, ne broji li sve moje korake?
5 Ako sam općio s lašcima, i ako je moja noga hitjela za prevarom,
6 neka me izmjeri na pravoj vagi: Bog će upoznati moju nedužnost!
7 Ako je moj korak zašao s puta, ako je moje srce pošlo za mojim očima, ako je za moje ruke prionula kakva ljaga,
8 neka što ja posijem, drugi pojede, neka se iskorijeni što mi iznikne!
9 Ako se moje srce dalo zaludjeti od žene, ako sam vrebao na vratima svojega susjeda,
10 neka drugomu melje moja žena, neka se kakav stranac k njoj pridruži!
11 Jer to bi bila sramota, opačina, kojoj treba suditi.
12 To bi bio požar koji proždire do uništenja i iskorjenjuje sve moje imanje.
13 Ako sam prezreo pravo svoga sluge, svoje sluškinje, kad su raspravljali sa mnom,
14 što da učinim kad se Bog diže? Kad on potražuje, što da mu se odvrati?
15 Nije li u majčinoj utrobi moj Stvoritelj stvorio i njega? Nije li nas obojicu on isti sazdao u majčinu krilu?
16 Ako sam odbio želju siromasima i dao da venu oči udovici,
17 i ako sam svoj zalogaj sam jeo, i nije sirota uzela od toga svoj dio
18 ? a ja sam je kao otac odgajao od mladosti, od krila svoje majke vodio sam je,
19 ako sam vidio ostavljene bez odjeće i siromaha bez pokrivala,
20 i nisu mi zahvaljivala njegova bedra jer ga je ugrijalo runo mojih ovaca,
21 ako sam ikada zamahnuo rukom na sirote, jer na vratima nađoh svoju pomoć,
22 onda neka mi ispadne rame iz pleća, i moja ruka neka se otkine iz zglobova:
23 Jer bi mi strašan bio kazneni sud Božji; kad bi on ustao, ne bih odolio. \
24 Ako sam polagao u zlato svoje nade i čistome zlatu govorio: uzdanje moje,
25 ako sam se veselio što mi je posjed velik i što je već toliko stekla moja ruka,
26 ako sam gledao sunce kako sja i mjesec kako ponosit hodi,
27 ako se moje srce dalo potajno zaludjeti i ja mu poslao poljubac,
28 i to bi bila krivnja koju treba suditi, jer sam zanijekao Boga u visini!
29 Nisam se radovao padu svojega neprijatelja, i nisam se veselio kad bi ga zadesila nesreća; \
30 nikada ne dadoh svojim ustima da sagriješe tražeći njegov život s proklinjanjem.
31 Zaista, moji suvremenici priznaše: “Tko se ne nasiti od njegova jela?”
32 Stranac nije trebao vani noćiti; vrata su moja putniku bila otvorena. \
33 Ako sam, kao što čine ljudi, tajio svoje grijehe i krio svoju krivnju u njedrima svojim,
34 jer sam se plašio velikoga mnoštva i bojao se prezira rodbine, onda bih zašutio i ne bih išao pred vrata.
35 O, da bi me tko slušao! Ovdje je moj potpis! Svemogući neka mi odgovori! Tužba je mojih pravnih protivnika postavljena.
36 Zaista, ja bih je uzeo na svoje rame i svezao bih je sebi kao častan vijenac.
37 Kazao bih mu broj koraka, kao knez pristupio bih k njemu.
38 Ako je moja njiva vikala na me, i ujedno njezine brazde plakale,
39 ako sam jeo njezin plod bez plaćanja i ražalostio njezina gospodara?
40 umjesto pšenice neka mi rodi trnje, mjesto ječma kukolj! Završeni su Jobovi govori.