Job 30
1 A sada me ljudi ismijavaju, oni koji su danima mlađi od mene, čije ovce ne bih bio stavio sa psima svojega stada.
2 A na što bi mi i bila snaga njihovih ruku? Sav im je mozak ispijen.
3 Od oskudice i gladi istrošeni su, jer glođu suhu zemlju; pusta pustinja je njihova mati. \
4 Oni beru lobodu po pustarama i smrekovo korijenje za hranu.
5 Iz naroda ih izgone, viču na njih kao na lupeže.
6 Po stražnjim uvalama moraju stanovati, po jamama u zemlji i u klisurama.
7 Riču po grmovima, skupljaju se među trnjem.
8 Trulo smeće, gadan skot, bičem istjerani iz zemlje.
9 I njima sam sada postao poruga i služim im kao poslovica.
10 Gadim im se i ne ustručavaju se pljuvati mi u lice.
11 Jer je On odriješio konop mojega šatora i oborio me, zato i oni pustiše svoje uzde protiv mene.
12 Zdesna ustaje rulja, gurne mi noge, iskopa putove protiv mene, da me upropasti.
13 Raskopaše moje putove, idu da me unište, i nikoga nema da ih zaustavi.
14 Kao kroz širok prokop naviru, pustošeći navaljuju.
15 Strahote obaraju na me, kao u vihoru on raznosi moju sreću, prolazi moj spas kao oblak.
16 I sada se u meni izjeda moja duša, stigoše me dani nevolje.
17 Noću me probada u kostima, ne miruju muke što me grizu.
18 Svemoć je pokvarila moje odijelo i steže kao ogrlica košulje.
19 On me je gurnuo u blato, postao sam kao prah i pepeo.
20 Vičem k tebi, ali ti me ne slušaš; prestanem li, tad snuješ planove protiv mene. \
21 U ljuta si mi se neprijatelja pretvorio, udaraš me teškom \u001aakom.
22 U vihoru dižeš me visoko, goniš me; u peći munja uzdrmaš me. \
23 Jest, znam: u smrt me hoćeš goniti, u mjesto gdje se skupljaju svi živi.
24 Ali ne pruža li se pri padu ruka, i ne viče li se u potrebi za pomoć?
25 Zaista, plakao sam ako je drugima bilo zlo; srce me je boljelo za siromahom. \
26 Nadao sam se sreći, ali je došlo zlo; čekao sam svjetlost, a došla je tama. \
27 Puši se u meni bez prestanka, snađoše me dani muke.
28 Tužan, bez sunca, vučem se okolo, dignem se i vičem pred svima.
29 čagljevima postadoh brat i drug nojevima.
30 Crna se koža s mene guli, moje kosti plamte u groznici.
31 Citara se moja pretvorila u pjesmu tužaljku, moja frula u gorko jecanje.