1A sada me ljudi ismijavaju, oni koji su danima mlađi od mene, čije ovce ne bih bio stavio sa psima svojega stada.
2A na što bi mi i bila snaga njihovih ruku? Sav im je mozak ispijen.
3Od oskudice i gladi istrošeni su, jer glođu suhu zemlju; pusta pustinja je njihova mati. \
4Oni beru lobodu po pustarama i smrekovo korijenje za hranu.
5Iz naroda ih izgone, viču na njih kao na lupeže.
6Po stražnjim uvalama moraju stanovati, po jamama u zemlji i u klisurama.
7Riču po grmovima, skupljaju se među trnjem.
8Trulo smeće, gadan skot, bičem istjerani iz zemlje.
9I njima sam sada postao poruga i služim im kao poslovica.
10Gadim im se i ne ustručavaju se pljuvati mi u lice.
11Jer je On odriješio konop mojega šatora i oborio me, zato i oni pustiše svoje uzde protiv mene.
12Zdesna ustaje rulja, gurne mi noge, iskopa putove protiv mene, da me upropasti.
13Raskopaše moje putove, idu da me unište, i nikoga nema da ih zaustavi.
14Kao kroz širok prokop naviru, pustošeći navaljuju.
15Strahote obaraju na me, kao u vihoru on raznosi moju sreću, prolazi moj spas kao oblak.
16I sada se u meni izjeda moja duša, stigoše me dani nevolje.
17Noću me probada u kostima, ne miruju muke što me grizu.
18Svemoć je pokvarila moje odijelo i steže kao ogrlica košulje.
19On me je gurnuo u blato, postao sam kao prah i pepeo.
20Vičem k tebi, ali ti me ne slušaš; prestanem li, tad snuješ planove protiv mene. \
21U ljuta si mi se neprijatelja pretvorio, udaraš me teškom \u001aakom.
22U vihoru dižeš me visoko, goniš me; u peći munja uzdrmaš me. \
23Jest, znam: u smrt me hoćeš goniti, u mjesto gdje se skupljaju svi živi.
24Ali ne pruža li se pri padu ruka, i ne viče li se u potrebi za pomoć?
25Zaista, plakao sam ako je drugima bilo zlo; srce me je boljelo za siromahom. \
26Nadao sam se sreći, ali je došlo zlo; čekao sam svjetlost, a došla je tama. \
27Puši se u meni bez prestanka, snađoše me dani muke.
28Tužan, bez sunca, vučem se okolo, dignem se i vičem pred svima.
29čagljevima postadoh brat i drug nojevima.
30Crna se koža s mene guli, moje kosti plamte u groznici.
31Citara se moja pretvorila u pjesmu tužaljku, moja frula u gorko jecanje.