Job 29
1 Nato nastavi Job svoj govor ovako:
2 Ah, da bi ipak bilo sa mnom kako je to bilo još prije nekoliko mjeseci, u danima kad me Bog štitio!
3 Kad mi je nad glavom sjala njegova svjetiljka, i njegovo me svjetlo vodilo kroz tminu!
4 Kako sam bio u vremenu svoje mlade snage, kad je Bog još zaštićivao moj šator,
5 kad je Svemogući još bio sa mnom, a moja se djeca skupljala oko mene!
6 Kad sam prao noge u kajmaku, i stijena mi izlijevala potoke ulja!
7 Izlazio sam na vrata pred grad, da zauzmem svoju stolicu na trgu gradskih vrata; \
8 tada bi se sakrivali dječaci kad bi me vidjeli; starci bi se dizali i ostajali bi stojeći; \
9 knezovi bi prestajali govoriti, stavljali bi ruku na usta; \
10 plemići bi ustezali svoj glas, jezik bi im prionuo za nepce.
11 Blaženim me nazivalo uho što bi me slušalo, hvalilo me oko kad bi me vidjelo.
12 Spašavao sam siromaha koji je vikao, i sirotu bez zaštitnika.
13 Na mene je dolazio blagoslov izgubljenikâ, srce sam udovice obradovao.
14 Pravednost mi je bila haljina što me obavijala, pravoljublje mi je bilo plašt i povez oko glave.
15 Oko sam bio slijepcu i noga hromu.
16 Otac sam bio siromasima i branio sam stvar nepoznatoga.
17 Razbijao sam zube lopovu, trgao grabež iz njegovih zuba.
18 Tako sam mislio umrijeti u svojemu gnijezdu i svoje dane umnožiti poput pijeska; \
19 moj korijen pružao se kraj vode, i rosa je noćna padala na moje grane; \
20 sreća se moja uvijek obnavljala u meni; u ruci mi se pomlađivao l?k. \
21 Slušali su me puni iščekivanja i tiho prisluškivali moj savjet.
22 Kad sam ja govorio, nitko više ne bi uzimao riječi, tako bi ih natopila moja besjeda.
23 čekali su me kao dažd, čeznuli su za mnom kao za kišom u proljeće.
24 Nasmijao bih im se kad su bili plašljivi, nisu mogli pomutiti mojega vedroga lica.
25 Određivao sam im put; sjedio bih u pročelju i bio kao kralj u vojsci, kao onaj koji tješi žalosne. \