Job 3
1 Potom otvori Job svoja usta i prokle dan svojega rođenja.
2 I progovori Job i reče:
3 Ne bilo dana u koji se rodih, i noći u kojoj rekoše: Rodi se dječak!
4 Pretvorio se taj dan u tamu, ne gledao ga Bog odozgo, i ne obasjavala ga svjetlost!
5 Obuzeo ga mrak i smrtna sjena, oblak ga mutan zastro, uplašile ga dnevne pomrčine!
6 Noć onu osvojila tama, ne vezala se s danima godine, ne brojila se u mjesece!
7 Noć ona ostala neplodna, ne odjeknulo u njoj pjevanje!
8 Prokleli je koji kunu dane, koji su spremni probuditi Levijatana!
9 Potamnjele zvijezde u njezino sumračje, čekala svjetlo i ne dočekala ga, ne vidjela nikada zori trepavica!
10 Što mi ne zatvori vrata majčina krila, što ne sakri muku mojim očima?
11 Što ne umrijeh u majčinu krilu, što ne izdahnuh izlazeći iz majčine utrobe?
12 Što me koljena prihvatiše, što prsa da ih sišem?
13 Jer bih sad ležao u grobu i počivao, spavao bih i bio bih miran,
14 sa zemaljskim kraljevima i savjetnicima što sagradiše sebi grobnice,
15 ili s knezovima koji imadoše zlata i svoje kuće napuniše srebrom.
16 Ili zašto ne bih bio kao nedonošče sakriveno, kao dijete što ne ugleda svjetla?
17 Ondje bezbožnici prestaju bjesnjeti, ondje počivaju kojima su iscrpli snagu.
18 Ondje se odmaraju sužnji i više ne čuju nadstojnikove vike.
19 Mali i veliki ondje su jednaki, i rob je slobodan od svoga gospodara.
20 Zašto se daje svjetlost nevoljniku i život onima koji su tužna srca?
21 Oni čeznu za smrću, a ona ne dolazi; traže je više nego zakopano blago. \
22 Klicali bi od veselja, radovali bi se kad bi našli grob.
23 Tako je čovjeku kojemu je put sakriven, kojega je Bog odasvud sapeo.
24 A meni je moj uzdah svagdanji kruh, kao voda razlijeva se moj jauk.
25 Koga sam se bojao, Strahoviti, pade na me; koga sam se strašio svali se na me. \
26 Ne nalazim mira, ne nalazim odmora, ne nalazim pokoja, jer dođe zlo.