Job 2
1 A dogodi se jednoga dana da dođoše sinovi Božji i stupiše pred Gospodina. I Sotona se pojavi među njima i stupi pred Gospodina.
2 I Gospodin upita Sotonu: “Odakle dolaziš?” Sotona odgovori Gospodinu: “Prošao sam zemljom i putovao po njoj.”
3 Tada reče Gospodin Sotoni: “Jesi li opazio i mojega slugu Joba? Nema takva čovjeka na zemlji. Pošten je i pravedan, boji se Boga i kloni se zla. I premda si me nagovorio da mu naškodim ni zbog čega, još je uvijek utvrđen u svojoj pobožnosti.”
4 Sotona odvrati Gospodinu: “Kožu za kožu. Sve što ima čovjek daje za svoj život.
5 Ali pruži samo jednom svoju ruku i dotakni se njegovih kostiju i mesa, ne će li otvoreno ustati protiv tebe!”
6 Tada reče Gospodin Sotoni: “Dobro, neka ti je on u vlasti. Samo mu moraš poštedjeti život!”
7 I Sotona ostavi Gospodina i udari Joba zlim prištem od pete do tjemena.
8 A on uze crijep da se njime struže; pritom je sjedio na smetlištu.\
9 Tada ga prekori njegova žena: “Držiš li se još uvijek tvrdo svoje pobožnosti? Odreci se Boga pa umri!”
10 A on joj odgovori: “Kao luđakinja brbljaš. Dobro smo primali od Boga, a zla zašto da ne primamo?” Kraj svega toga ne sagriješi Job svojim usnama.
11 Kada tri Jobova prijatelja čuše za svu nesreću što se bila svalila na nj, dođoše svaki iz svojega mjesta: Elifaz iz Temana, Bildad iz Šuaha i Sofar iz Naama. Oni se dogovoriše da mu iskažu svoju sućut i da ga utješe.
12 A kad izdaleka podigoše oči i ne prepoznaše ga, pročeše glasno plakati, razderaše svoje haljine i posuše se prahom po glavi bacajući ga uvis.
13 I sjedili su kod njega na zemlji sedam dana i sedam noći, a da ne progovoriše ni riječi jer vidješe da je njegova bol vrlo velika.