Job 4
1 Tada odgovori Elifaz iz Temana:
2 Ako ti progovorimo, možda će ti biti mučno; ali tko bi se suzdržao da ne govori? \
3 Eto, učio si mnoge, i ruke si iznemogle krijepio; \
4 riječi su tvoje podizale onoga koji je padao, i utvrđivao si koljena što su klecala.
5 A sad dođe na te nevolja i ti klonu; dotače se tebe i te se zbuni. \
6 Nije li tvoja pobožnost bila tvoje ufanje i dobrota tvojih putova tvoje nadanje?
7 Promisli, tko je pravedan poginuo i gdje su pravedni uništeni?
8 Vidio sam: tko je orao nesreću i sijao opačinu, taj je to i žeo.
9 Od Božjega daha ginu, od disanja njegove srdžbe nestaje ih.
10 Rika lava i urlikanje lavice, i zubi lavicâ satiru se.
11 Lav gine kad nema plijena, i lavići se razaspu.
12 Dođe do mene tajna riječ, i uho je moje doču samo malo.
13 U igri mislî, u noćnome snu, kada tvrd san pada na ljude,
14 strah me obuze i drhtanje od kojega ustreptaše sve moje kosti.
15 Duh prođe ispred mene, i dlake se na mojemu tijelu nakostriješiše.
16 Stade, ali mu ne prepoznah lica; prikaza je bila pred mojim očima; i začuh glas što je šaptao: \
17 ”Je li čovjek pravedan pred Bogom, je li smrtnik čist pred onim koji ga je stvorio?
18 Eto, u svoje sluge se on ne pouzdaje, ni u svoje anđele, koje je stvorio sjajne:
19 a kamoli u one koji stoje u zemljanim kućama, kojima su temelji u prahu, i satiru se kao moljac!
20 Od jutra do večeri satiru se, i nestane ih zauvijek da nitko ne opazi.
21 Ne rastrgnu li oni sami konop svojemu šatoru? Ne umiru li od nedostatka na mudrosti?”