1Nato nastavi Job svoj govor ovako:
2”Tako da je živ Bog, koji mi oduze moje pravo, Svemogući, koji mi zagorča život!
3Dok je još moj dah u meni, i duh Božji dok me oživljava,
4ne će moje usne govoriti ništa krivo, niti će moj jezik lagati.
5Daleko neka je od mene da vam dadem pravo; dok ne preminem, ja ne tajim svoje nedužnosti. \
6čvrsto stojim uz svoju pravednost i ne ostavljam je; moje srce ne kori nijednoga mojega dana. \
7Neprijatelju mojemu neka bude kao zlikovcu, mojemu protivniku kao bezbožniku!
8Jer kakvo je nadanje bezbožniku kad Bog odreže i iščupa njegovu dušu?
9Hoće li Bog čuti njegov jauk kad nevolja navali na njega?
10Može li se radovati Svemogućemu i pozivati se na Boga u svako vrijeme?
11Želim vas poučiti o djelovanju Božjemu; ne ću kriti što Bog određuje. \
12Eto, vi ste ipak svi to iskusili, pa zašto se nadate uludo.
13To je dio zlikovcu kod Boga, i to je nasilnicima baština koju imaju od Svemogućega:
14Ako mu se množe sinovi, to je za mač; njegovi potomci nemaju da bi se nasitili. \
15Koji ostanu iza njega, pograbi ih pomor u grob; njegove udovice ne drže tugovanja. \
16Ako i nagomila srebra kao praha i nakupi sebi haljina kao blata:
17ostavi ih na stranu, ali ih odjene pravednik, i srebro razdijele među sobom pobožnici.
18On je sagradio sebi kuću kao moljac, kao kolibicu što je načini poljar.
19Bogat legne da bi spavao, posljednji put; ali otvori li opet oči, sve je iščeznulo. \
20Strahote prašume prođu preko njega kao poplava, preko noći odnese ga vihor.
21Podigne ga istočni vjetar: on ide? i odnese ga s mjesta njegova.
22Bez milosrđa gađa ga Bog; mora bježati od njegove ruke. \
23Plješću rukama nad njim i zvižde za njim s njegova mjesta.”