1Dodijao mi je život; zato ću pustiti od sebe svoju tužbu; govorit ću u gorkosti svoje duše. \
2Velim Bogu: Nemoj me osuditi; kaži mi zašto se ljutiš na me? \
3Ili, je li ti od koristi da činiš silom, da zabacuješ djelo svojih ruku, a zao um bezbožnika da zakriljuješ?
4Jesu li u tebe tjelesne oči ili vidiš kao što ljudi vide?
5Jesu li tvoji dani kao dani čovječji, jesu li tvoje godine kao vijek smrtnikâ
6te istražuješ moju krivnju i ispituješ moj grijeh.
7A ipak znaš da sam nedužan, i nema nikoga tko bi izbavio iz tvoje ruke.
8Tvoje su me ruke napravile i načinile. Zar da me sada ideš uništiti?
9Spomeni se da si me kao od kala napravio, pa zar ćeš me opet u prah stjerati?
10Nisi li me kao mlijeko slio i dao da se kao sir zgusnem.
11Onda me zaodjenuo mesom i kožom i spleo me kostima i žilama?
12I dao si mi život pun milosti, i briga je tvoja zaštitila moj duh.
13A sakrio si to u svome srcu, ali znam da je u tebi.
14Ako sam zgriješio, opazio si me i nisi mi oprostio krivnje.
15Ako sam skrivio, teško meni! Ako li sam pravedan, ne smijem podići svoje glave, nasićen sramotom, napojen nevoljom.
16I ako se podignem, goniš me kao lava i opet strahote činiš na meni.
17Pozivaš nove svjedoke protiv mene i puštaš još više svoj gnjev na me; jednako nove čete izlaze u boj protiv mene. \
18Što si me izvadio iz majčina krila? O, da sam umro prije nego me ugledalo oko!
19Bio bih tada kao da nikada nisam bio: iz majčina krila u grob odnesen!
20Kako je stisnuto vrijeme mojega života, pa odstupi od mene! Htio bih još malo biti veseo,
21prije nego odem bez povratka u zemlju tamne smrtne sjene,
22u zemlju kao ponoć mračnu, punu smrtne sjene i pomutnje, gdje je svjetlo kao najdublja tmina.