Job 10
1 Dodijao mi je život; zato ću pustiti od sebe svoju tužbu; govorit ću u gorkosti svoje duše. \
2 Velim Bogu: Nemoj me osuditi; kaži mi zašto se ljutiš na me? \
3 Ili, je li ti od koristi da činiš silom, da zabacuješ djelo svojih ruku, a zao um bezbožnika da zakriljuješ?
4 Jesu li u tebe tjelesne oči ili vidiš kao što ljudi vide?
5 Jesu li tvoji dani kao dani čovječji, jesu li tvoje godine kao vijek smrtnikâ
6 te istražuješ moju krivnju i ispituješ moj grijeh.
7 A ipak znaš da sam nedužan, i nema nikoga tko bi izbavio iz tvoje ruke.
8 Tvoje su me ruke napravile i načinile. Zar da me sada ideš uništiti?
9 Spomeni se da si me kao od kala napravio, pa zar ćeš me opet u prah stjerati?
10 Nisi li me kao mlijeko slio i dao da se kao sir zgusnem.
11 Onda me zaodjenuo mesom i kožom i spleo me kostima i žilama?
12 I dao si mi život pun milosti, i briga je tvoja zaštitila moj duh.
13 A sakrio si to u svome srcu, ali znam da je u tebi.
14 Ako sam zgriješio, opazio si me i nisi mi oprostio krivnje.
15 Ako sam skrivio, teško meni! Ako li sam pravedan, ne smijem podići svoje glave, nasićen sramotom, napojen nevoljom.
16 I ako se podignem, goniš me kao lava i opet strahote činiš na meni.
17 Pozivaš nove svjedoke protiv mene i puštaš još više svoj gnjev na me; jednako nove čete izlaze u boj protiv mene. \
18 Što si me izvadio iz majčina krila? O, da sam umro prije nego me ugledalo oko!
19 Bio bih tada kao da nikada nisam bio: iz majčina krila u grob odnesen!
20 Kako je stisnuto vrijeme mojega života, pa odstupi od mene! Htio bih još malo biti veseo,
21 prije nego odem bez povratka u zemlju tamne smrtne sjene,
22 u zemlju kao ponoć mračnu, punu smrtne sjene i pomutnje, gdje je svjetlo kao najdublja tmina.