Job 9
1 Nato odvrati Job:
2 Zaista, znam da je tako; jer kako bi mogao čovjek biti pravedan pred Bogom?! \
3 Ako bi se tko htio pravdati s njim, ne bi mu mogao odvratiti ni tisuće na jedno.
4 Mudar je srcem i silan snagom. Tko se njemu opro i bio sretan?
5 On premješta gore: one to ni ne opaze; prevrće ih u svom gnjevu. \
6 On pokreće zemlju s njezina mjesta da joj se svi temelji drmaju.
7 On zapovjedi suncu: ono ne izlazi; on stavlja svoj pečat na zvijezde; \
8 on sam razapinje nebo i korača po morskim valovima; \
9 on je stvorio zvijezde: medvjeda, štape, vlašiće i zvijezde juga; \
10 on čini djela velika i nedokučiva, i divna, kojima nema broja.
11 Ide li pokraj mene, ja to ne opazim; prođe li mimo mene, ja to ne primijetim. \
12 Ugrabi li, tko će mu to zabraniti? Tko će mu reći: Što to radiš?
13 Nitko ne može Božju srdžbu odagnati; pod njim se zgrbe Rahabovi pomoćnici. \
14 Pa kako bih mu ja odgovarao i birao riječi protiv njega?
15 Da sam i pravedan, ne bih mu ipak mogao ništa odvratiti; trebam se moliti svojemu sucu, \
16 zovnuti ga da mi se odazove. Još ne mogu vjerovati da je čuo moj glas.
17 U vihoru me napao i zadao mi mnoge rane ni zbog čega.
18 Nije mi dao da odahnem jer me je zasitio gorčinama.
19 Pita li se za jakost, on je najjači; pita li se za pravdu, tko će mi svjedočiti? \
20 Da se opravdavam, osudit će me moja usta; da sam nedužan, pokazat će da sam kriv. \
21 Ako sam nedužan, ne ću znati za to, omrznuo mi je život.
22 Svejedno, zato kažem slobodno: pravoga i krivoga on potire.
23 Kada on iznenada usmrti bičem, tada se nasmije očajanju nedužnih.
24 Zemlja se dala u ruke zlikovcu; njezinim gospodarima zatvara rukom oči; ako ne on, tko onda?! \
25 Brže od teklića hrle moji dani; bježe, a ne vide sreće. \
26 Otiskuju se kao brze lađe, kao orao kad pada na plijen.
27 Reknem li: Zaboravit ću svoj jad, promijenit ću svoj izgled i biti vedar,
28 uhvati me opet moja muka; znam da me ne ćeš opravdati. \
29 Moram napokon biti kriv, zašto bih se mučio uzalud?
30 I da se operem snijegom i da ruke oribam lužinom,
31 ti bi me ipak zamočio u jamu, te bi mi se gadila sama moja haljina.
32 Jer on nije čovjek kao ja, da mu odgovaram, da idem s njim na sud.
33 O, kad bi bio koji sudac među nama koji bi svoju ruku stavio na nas obojicu,
34 koji bi odmaknuo od mene njegov prut, da me više ne plaši strah od njega!
35 Tada bih govorio i ne bih ga se bojao; a ovako ne znam sobom vladati. \