Jeremiah 4
1 ”Ako se vraćaš, Izrćle”, veli Gospodin, “vrati se k meni! Ako mi ukloniš s očiju te idolske gadove, ne ćeš ostati bez domovine.
2 I kuneš li se: Tako da je živ Gospodin!? pošteno, istinito i pravo, onda će se neznabošci blagoslivljati u njemu i njime će se dičiti.
3 Jer ovako veli Gospodin ljudima u Judi i u Jeruzalemu: Izorite sebi krčevinu i ne sijte u trnje!
4 Obrežite se Gospodinu i skinite okrajak sa svojega srca, o, vi ljudi Judini, stanovnici Jeruzalema! Inače će buknuti kao oganj moj gnjev i razgorit će se? i nitko ga neće moći ugasiti? zbog zloće vaših djela.
5 Objavite u Judi! Oglasite u Jeruzalemu! Trubite u trubu po zemlji! Vičite iz puna grla: Skupite se! Moramo poći u tvrde gradove.
6 Zamahnite zastavama prema Sionu! Bježite! Ne stajte! Jer šaljem zlo sa sjevera i silno razorenje.
7 Iz svoje guštare diže se lav, davitelj se naroda otresa, ostavlja svoj ležaj, da tvoju zemlju učini pustinjom. Gradovi će tvoji biti opustošeni i bez ljudi.
8 Zato se zamotajte u žalobne haljine! Plačite i ridajte: Gospodnji žestok gnjev ne odvraća se od nas.
9 U onaj dan, veli Gospodin, ne znaju se snaći ni kralj ni knezovi. Svećenike obuzima užas, i proroke hvata groza.
10 Govore: Ah, moćni Gospodine! Doista, ti si ovaj narod i Jeruzalem gorko prevario viješću: Imat ćete spasenje! A sada nam ide mač na život!
11 U ono vrijeme govori se o tom narodu i o Jeruzalemu: Vruć vjetar s pustinjskih visina udari na kćer, moj narod, ne da provije ni da pročisti.
12 Silan mi vihor dolazi u službu. I ja sam onaj koji im izriče osudu.
13 Gle, podiže se kao oblak! Kao vihor šume su neprijateljska kola! Brže od orlova lete konji! Teško nama, propadosmo!
14 Operi svoje srce od zloće, Jeruzaleme, tako ćeš se spasiti! Dokle će još u tvojim grudima biti grješni naumi?
15 čuj samo! Glas iz Dana! Glasnik nesreće od Efrajimovih gora:
16 Javite plemenima, oglasite Jeruzalemu: Opsadnici dolaze iz daleke zemlje i podižu poziv na boj protiv Judinih gradova.
17 Kao poljski čuvari postavljaju se oko njega jer ustade na me”, veli Gospodin.
18 ”Tvoj ti život i djela to donesoše. Kriva je tvoja zloća što ti je gorko, što ti steže srce.”
19 ”Grudi moje, grudi moje! Previjam se u boli! Puca mi srce! Buči mi nutrina? ne mogu zamuknuti. čuješ glas trube, srce moje! čuješ bojnu viku!
20 Pustošenje na pustošenje, glasi vijest, opustošena je sva zemlja! U čas su razoreni moji šatori, u tren moj stan!
21 Dokad moram gledati zastave, dokad moram slušati glas trube?”
22 ”Ah, zaluđen je moj narod! Ne htjedoše ništa znati o meni. Luda su djeca, bez razboritosti; mudri su samo da čine zlo, a dobro činiti ne znaju.” \
23 Gledam zemlju? i gle: samo pustinja i pomutnja! Gledam k nebu? svjetlost je njegova iščeznula!
24 Gledam brda? i gle: ona se tresu! Svi su humovi zadrhtali!
25 Gledam? i gle: nema više čovjeka! Sve su nebeske ptice odletjele!
26 Gledam? i gle: plodna zemlja leži pusta! Razoreni su svi njezini gradovi od Gospodina, od žestine njegova gnjeva.
27 Jer ovako govori Gospodin: “Sva zemlja mora postati pustinja!? Ali ne ću je sasvim uništiti.?
28 Nad tim se zemlja zamotava u žalost, i nebo u tamu. Zato sam očitovao svoje namjere; ne kajem se! Ne ću to pustiti!” \
29 Pred uzvikom: “Konjanici i strijelci!” bježe svi gradovi. Kriju se ljudi u guštarama. Penju se na stijene. Svaki je grad ostavljen. Nitko više ne stanuje u njima.
30 A ti, opustošena, što tada činiš? Ako se i odijevaš u grimizno odijelo, ako se i kitiš zlatnim nakitom, ako i laštiš sebi oči? uzalud se praviš lijepom. Siti su te milosnici, rade ti o glavi.
31 Ah, čujem viku kao žene u bolima, tjeskobne vapaje, kao žene koja prvi put rađa: glas sionske kćeri koja jeca. Ona slama ruke: “Teško meni! Ubojicama pripada moj život!”