Jeremiah 3
1 Postavimo slučaj: čovjek pusti svoju ženu. Ona ode od njega i pođe za drugoga. Hoće li se onaj opet vratiti k njoj? Nije li se takva žena sasvim oskvrnula? S mnogim si se prijateljima ti upustio i hoćeš li se opet vratiti k meni?”, veli Gospodin.
2 Podigni svoje oči k uzvisinama i pogledaj! Gdje se nije tebi učinila sramota? Na putovima si sjedio čekajući ih, kao Arapin u pustinji. Tako si osramotio zemlju svojim bludom i zloćom.
3 Bujice su se zaustavile. Nije pao kasni dažd. Ali si ti prihvatio čelo zloglasne žene, ostavio si po strani svaki sram.
4 Sada, dakako, vičeš k meni: Oče moj! Ti si prijatelj moje mladosti!
5 Hoće li se on vječno gnjeviti? Hoće li se vječno toga spominjati? Jest, tako govoriš, a pritom činiš zlo! I tjeraš zlo do kraja!”
6 Gospodin mi reče u dane kralja Jošije: “Jesi li vidio što je učinila odmetnica Izrćl? Išla je na svako visoko brdo i pod svako zeleno drvo i ondje je činila zlo.
7 Mislio sam da će doći k meni natrag, kad je to sve učinila. Ali se nije vratila. To je zapazila nevjernica, njezina sestra Juda.
8 A ona je i vidjela da sam odmetnicu Izrćl upravo zato jer je činila zlo odbacio, i dao joj otpusnu knjigu. Ali se nevjernica, njezina sestra Juda, nije uplašila, nego je otišla i isto tako činila zlo.
9 Svojim lakoumnim, razuzdanim ponašanjem oskvrnula je zemlju. S kamenom i s drvetom činila je zlo.
10 Kod svega toga nije se vratila meni nevjernica, njezina sestra Juda, svim srcem, nego samo lažno”, govori Gospodin.
11 Nato mi reče Gospodin: “Pravedna je odmetnica Izrćl kad se usporedi s nevjernicom Judom.
12 Idi, izvikuj ove riječi tamo prema sjeveru i reci: Vrati se, odmetnice, Izrćle!”, veli Gospodin. “Ne ću više gnjevno gledati na vas, jer sam milostiv”, veli Gospodin, “ne gnjevim se dovijeka.
13 Samo priznaj svoju krivnju, da si Gospodinu, svojemu Bogu, prelomila vjernost i da si sad ovamo, sad onamo trčala k poganskim idolima pod svakim zelenim drvetom. Ali niste poslušali mojega poziva!”
14 ”Vratite se, sinovi odmetnici!”, veli Gospodin. “Jer sam ja vaš gospodar. Uzet ću vas, pa bio i samo jedan iz jednoga grada i dva iz jednoga plemena, i odvest ću vas kući u Sion.
15 Dat ću vam pastire po svome srcu, koji će vas napasati mudrošću i razboritošću.
16 I kad se onda umnožite i postanete mnogobrojni u zemlji u one dane”, veli Gospodin, “ne će se više nikada govoriti: kovčeg Gospodnjega Saveza! Ne će se više na nj misliti, i ne će se više spominjati, i ne će ga više nestati, niti će se drugi praviti.
17 U ono će se vrijeme Jeruzalem zvati Gospodnje prijestolje. Svi će se neznabožački narodi tamo sabrati, Gospodnjemu imenu u Jeruzalem, i nijedan ne će više ići za prkosom svojega opakog srca.
18 U one će se dane sjediniti Judina kuća s Izrćlovom. Vratit će se oni zajedno iz sjeverne zemlje u zemlju koju sam dao u baštinu vašim ocima.
19 Ja sam bio mislio: Kako ću te ipak držati umjesto sina i dragocjenu ti zemlju podijeliti, najkrasnije prebivalište neznabožaca? Nadao sam se: Oče moj, tako si me zvao, da ne ćeš nikada odstupiti od mene!
20 Ali kao što žena nevjerno ostavi svojega druga, tako ste i vi meni prelomili vjernost, kućo Izrćlova!”, veli Gospodin.
21 čuj! Na uzvisinama čuje se plač, vapaj Izrćlove djece, jer su hodili krivom stazom, zaboravili Gospodina, svojega Boga.
22 ”Vratite se, sinovi odmetnici, ja ću iscijeliti rane vašeg otpada!” “Evo nas! Dolazimo k tebi! Jer si Gospodin, naš Bog!
23 Doista, prijevara su humovi, buka na gorama! Doista, samo je u Gospodina, našega Boga, spasenje Izrćlu.
24 Tada je sramotni idol proždro trud naših otaca od naše mladosti, njihove ovce i goveda, sinove i kćeri.
25 Moramo ležati u svojoj sramoti i pokriva nas naše ruglo. Jer smo griješili Gospodinu, svojemu Bogu, mi i naši oci, od mladosti do dana današnjega. Nismo više pazili na glas Gospodina, svojega Boga!”