Isaiah 17
1 Osuda nad Damaskom. “Gle, Damask iščezava kao grad, postaje gomila razvalina.
2 Ostavljeni su njegovi gradovi zauvijek, predani stadima. Ona počivaju u njima, i nitko ih ne plaši.
3 Nestaje Efrajimova bedema i kraljevstva u Damasku. Ostatku Arama bit će kao slavi Izrćlovih sinova”? veli Gospodin nad vojskama.
4 U onaj će se dan poniziti Jakovljeva slava i omršavjet će salo na njegovu tijelu.
5 Bit će kao kad žetelac obuhvaća stabljike, i njegova ruka žanje klasje. Bit će kao kad se sabire klasje u dolini Refajimu.
6 ”Samo će jedan dio ostati na njemu, kao kad se otrese maslina: dvije-tri bobice posve gore na vrhu; četiri-pet na granama stabla”? veli Gospodin, Izrćlov Bog. \
7 U onaj će dan čovjek pogledati svojega Stvoritelja. Njegove su oči uprte u Izrćlova Sveca.
8 Ne će više gledati žrtvenike, djelo svojih ruku. Ono što su napravili njegovi prsti, ne gleda više, idolske likove i sunčane stupove.
9 U onaj će dan biti ostavljeni njihovi gradovi kao razvaline Hivijaca i Amorejaca, što ih ostaviše zbog straha od Izrćlaca. Bit će pustoš,
10 jer si ostavio Boga svoga spasenja i nisi mislio na stijenu svoje moći. Zato sadi samo krasne vrtove i presađuj u njih strane mladice!
11 Odmah posadi, da izrastu u dan kad ih posadiš! Drugo već jutro gledaj da procvate tvoj presad: ali propada svaka žetva u dan jauka i strahovite žalosti.
12 A joj, buka mnogih naroda! Oni buče kao što buči more. Vreva narodâ! Vreva je kao vreva silnih voda.
13 Vreva je naroda kao vreva silnih voda. Ali on poviče na njih. Oni bježe vrlo daleko i bivaju gonjeni kao pljeva po brdima od vjetra, kao prah zavitlan od vihora.
14 Navečer eto straha! Prije nego još svane nema ih više. To je sudbina onih koji nas orobiše, udes onih koji nas oplijeniše.