1”Šaljite janjce vladaocu u zemlji. Seli preko pustinje prema gori sionske kćeri!”
2Kao ptice što bježe, kao istjerano gnijezdo bit će kćeri Moaba na gazovima Arnona.
3”Sazovi vijeće! Stvori odluku! Načini kao noć svoju sjenu u podne! Zakloni izagnane! Nemoj izdati bjegunaca!
4Ah, da bi mogli kod tebe boraviti Moabovi izgnanici! Budi im zaštita od onih koji pustoše! Jer nestaje nasilnika, prestaje pustošenje, iščeznuo je iz zemlje tlačitelj.
5Podiže se prijestolje u milosti, na njemu sjedi po vjernosti sudac u Davidovu šatoru, koji teži za pravicom i traži pravednost.”
6čuli smo za vrlo veliku oholost Moaba, za njegovu uznositost, njegovu nadutost, njegovu obijest i za njegovu ništavnu hvalu.
7Zato će Moab jaukati za Moabom. Sve će jaukati. Za kolačima od grožđa iz Kir Heresa uzdisat će posve poraženi.
8Jer se posušiše polja Hešbona, čokot Sibmane. Gospoda narodâ uništiše njihovo plemenito grožđe, što je dosezalo do Jazera, zamicalo do pustinje, kojemu su se loze pružale i dolazile do mora.
9Zato ću plakati s Jazerom za lozama Sibmane, zalijevat ću te suzama, Hešbone i Elealo; jer u vrijeme tvoje žetve i berbe dođe poziv na rat. \
10Nestade radosti i veselja s rodnoga polja. U vinogradima se ne podvikuje, ne pjeva se. Vina u kacama gazilac ne gazi. Zamuklo je podvikivanje.
11Zato jadikuje moje srce nad Moabom kao citara, moja nutrina (jadikuje) nad Kir Herešom.
12Kad se pojavi Moab i umori se na visini i dođe u Svetište da se pomoli: ništa ne će postići.
13Ovo je riječ koju nekoć reče Gospodin o Moabu.
14A sada je govorio Gospodin ovako: “U tri godine kao godine jednog najamnika postala je prezrena Moabova slava sa svim velikim mnoštvom. Još je samo ostatak, vrlo malen, neugledan.”