1Osuda nad Moabom. Preko noći je Ar Moab prevladan, uništen; preko noći je Kir Moab prevladan, uništen. \
2Uzlaze u kuću bogova, na uzvisine Dibona, da plaču. Moab nariče za Nebom i Medebom. Sve su glave ćelave. Svaka brada ostrižena.
3Po njihovim ulicama nose žalosne haljine, na njihovim krovovima i trgovima sve tuguje i suze lije.
4Jauče Hešbon i Eleala. Do Jahasa čuje se jauk. Zato dršću ratnici Moaba. U njemu svaka duša očajava.
5Srce mi tuguje za Moabom. Bjegunci su njegovi već u Soaru, u Eglat-Šelišiji. Plačući uzlaze već uz brdo Luhit. Putem u Horonajim razliježe se jauk zbog propasti.
6Vode u Nimrimu postaju pustinja. Jer je usahnulo bilje, uvenula trava. Nestalo je zeleni.
7Zato nose što su prištedjeli i što su spasili preko vrbova potoka.
8Naokolo na granicama Moaba diže se vika. Do Eglajima odjekuje njihov jauk, do Beer Elima njihovo jadikovanje.
9Pune se vode u Dimonu krvi. Još domećem Dimonu ovu nesreću: jednoga lava na bjegunce Moaba, na ostatak zemlje.