Genesis 44
1 Nato zapovjedi upravitelju svoje kuće: “Napuni vreće tim ljudima žitom, koliko mogu ponijeti, i svakome stavi odozgo njegove novce!
2 I moju srebrnu čašu stavi najmlađem u vreću odozgo, zajedno s novcima za njegovo žito!” I on učini kako mu je Josip bio zapovjedio.
3 Kad osvanu jutro, otpustiše ljude s njihovim magarcima.
4 Jedva su bili ostavili grad i nisu još bili daleko odmakli, zapovjedi Josip upravitelju kuće: “Ustani, pohiti za ljudima i kad ih stigneš, reci im: Zašto vratiste zlo za dobro?
5 Zašto mi ukradoste srebrnu čašu? Nije li to čaša iz koje pije moj gospodar i iz koje on proriče? Zlo učiniste što to učiniste.”
6 Kad ih stiže, reče im tako.
7 Oni mu odgovoriše: “Kako može gospodar tako što reći? Bože sačuvaj da tvoje sluge učine takvo što!”
8 Mi ti donesosmo natrag iz kanaanske zemlje novce što ih nađosmo odozgo u vrećama. Pa kako bismo mogli ukrasti iz kuće tvojega gospodara srebro ili zlato?
9 U koga se između tvojih slugu nađe, taj neka umre! Mi ćemo drugi, gospodaru, biti tvoji robovi.
10 On odvrati: “Makar bi moralo biti tako kako kažete, ipak neka bude samo onaj u koga se nađe moj rob. Vi drugi, bit ćete slobodni.”
11 Brže skine svaki svoju vreću na tlo i svaki otvori svoju vreću.
12 A on stade tražiti; poče od najstarijega i dođe do najmlađega. Nađe se čaša u Benjaminovoj vreći.\
13 Tada razderaše svoje haljine. Nakon što je svaki opet natovario svojega magarca, vratiše se natrag u grad.
14 I kad Juda i njegova braća dođoše u Josipovu kuću, a on je još bio tamo, baciše se pred njim na zemlju.
15 Josip se otrese na njih: “Što ste to učinili? Zar niste znali da čovjek kao što sam ja može proricati?”
16 Juda odvrati: “Što da kažemo svojemu gospodaru? Što da govorimo i kako da se opravdamo? Bog kazni grijeh tvojih slugu. Eto, mi smo sad svi robovi svom gospodaru, mi i ovaj u koga se našla čaša.”
17 On odvrati: “Bože sačuvaj da ja tako učinim! U koga se našla čaša neka mi on samo bude rob! A vi s mirom idite svome ocu!”
18 Onda pristupi Juda k njemu i reče: “Molim, gospodaru, tvoj sluga htio bi da smije progovoriti riječ svojemu gospodaru! Ne ljuti se na svoga slugu! Ti si, eto, jednak faraonu.
19 Moj gospodar zapita svoje sluge: Imate li još oca ili brata?
20 Odgovorismo svom gospodaru: Imamo još stara oca i malena brata koji mu se rodi u starosti; pravi njegov brat je umro, i tako on ostade još sam od majke i zato je ljubimac svog oca.\
21 Ti zapovjedi nama, svojim slugama: Dovedite ga k meni! Htio bih ga vidjeti svojim očima.
22 Odgovorismo svom gospodaru: Ne može dječak ostaviti oca; kad bi ostavio oca, taj bi tad umro.\
23 A ti reče svojim slugama: Ako ne dođe s vama vaš najmlađi brat, onda ne smijete više na moje oči!
24 I kad se mi tad vratismo k tvojemu sluzi, mojemu ocu, priopćismo mu riječi mog gospodara.
25 Jednoga dana zapovjedi nam opet naš otac: Idite još jednom onamo da nam kupite nešto žita!
26 A mi odvratismo: Ne možemo tamo ići. Samo ako naš najmlađi brat pođe s nama, onda ćemo ići tamo; jer ne smijemo na oči onome čovjeku, ako ne bude s nama naš najmlađi brat.\
27 Tada nam odvrati tvoj sluga, moj otac: Znate sami da mi je moja žena rodila samo dva sina.
28 Jedan ode od mene. Mislim da je bio rastrgan. Do danas ga više ne vidjeh.
29 Ako mi sad još i ovoga odvedete i zadesi ga kakva nesreća, otpraviste onda moje sijede vlasi od tuge pod zemlju.
30 Pa kad bih ja sada došao natrag k tvom sluzi, svom ocu, a dječaka za kojega je vezano čitavo njegovo srce ne bi bilo s nama,
31 on bi umro kad bi vidio da nema dječaka; i tvoje sluge doista bi otpravile sijede vlasi tvog sluge, našega oca, od tuge pod zemlju.\
32 Jer tvoj sluga je pred svojim ocem jamčio za dječaka kad je obećao: Ako ti ga ne dovedem natrag, bit ću onda svojemu ocu kriv dok sam živ.
33 Zato neka tvoj sluga, molim, ostane umjesto dječaka da bude rob mojemu gospodaru, a dječak neka ide sa svojom braćom!
34 Jer kako bih se ja mogao vratiti k svojemu ocu bez dječaka! Ne bih mogao gledati jad što bi snašao mojega oca.”