1Nato zapovjedi upravitelju svoje kuće: “Napuni vreće tim ljudima žitom, koliko mogu ponijeti, i svakome stavi odozgo njegove novce!
2I moju srebrnu čašu stavi najmlađem u vreću odozgo, zajedno s novcima za njegovo žito!” I on učini kako mu je Josip bio zapovjedio.
3Kad osvanu jutro, otpustiše ljude s njihovim magarcima.
4Jedva su bili ostavili grad i nisu još bili daleko odmakli, zapovjedi Josip upravitelju kuće: “Ustani, pohiti za ljudima i kad ih stigneš, reci im: Zašto vratiste zlo za dobro?
5Zašto mi ukradoste srebrnu čašu? Nije li to čaša iz koje pije moj gospodar i iz koje on proriče? Zlo učiniste što to učiniste.”
6Kad ih stiže, reče im tako.
7Oni mu odgovoriše: “Kako može gospodar tako što reći? Bože sačuvaj da tvoje sluge učine takvo što!”
8Mi ti donesosmo natrag iz kanaanske zemlje novce što ih nađosmo odozgo u vrećama. Pa kako bismo mogli ukrasti iz kuće tvojega gospodara srebro ili zlato?
9U koga se između tvojih slugu nađe, taj neka umre! Mi ćemo drugi, gospodaru, biti tvoji robovi.
10On odvrati: “Makar bi moralo biti tako kako kažete, ipak neka bude samo onaj u koga se nađe moj rob. Vi drugi, bit ćete slobodni.”
11Brže skine svaki svoju vreću na tlo i svaki otvori svoju vreću.
12A on stade tražiti; poče od najstarijega i dođe do najmlađega. Nađe se čaša u Benjaminovoj vreći.\
13Tada razderaše svoje haljine. Nakon što je svaki opet natovario svojega magarca, vratiše se natrag u grad.
14I kad Juda i njegova braća dođoše u Josipovu kuću, a on je još bio tamo, baciše se pred njim na zemlju.
15Josip se otrese na njih: “Što ste to učinili? Zar niste znali da čovjek kao što sam ja može proricati?”
16Juda odvrati: “Što da kažemo svojemu gospodaru? Što da govorimo i kako da se opravdamo? Bog kazni grijeh tvojih slugu. Eto, mi smo sad svi robovi svom gospodaru, mi i ovaj u koga se našla čaša.”
17On odvrati: “Bože sačuvaj da ja tako učinim! U koga se našla čaša neka mi on samo bude rob! A vi s mirom idite svome ocu!”
18Onda pristupi Juda k njemu i reče: “Molim, gospodaru, tvoj sluga htio bi da smije progovoriti riječ svojemu gospodaru! Ne ljuti se na svoga slugu! Ti si, eto, jednak faraonu.
19Moj gospodar zapita svoje sluge: Imate li još oca ili brata?
20Odgovorismo svom gospodaru: Imamo još stara oca i malena brata koji mu se rodi u starosti; pravi njegov brat je umro, i tako on ostade još sam od majke i zato je ljubimac svog oca.\
21Ti zapovjedi nama, svojim slugama: Dovedite ga k meni! Htio bih ga vidjeti svojim očima.
22Odgovorismo svom gospodaru: Ne može dječak ostaviti oca; kad bi ostavio oca, taj bi tad umro.\
23A ti reče svojim slugama: Ako ne dođe s vama vaš najmlađi brat, onda ne smijete više na moje oči!
24I kad se mi tad vratismo k tvojemu sluzi, mojemu ocu, priopćismo mu riječi mog gospodara.
25Jednoga dana zapovjedi nam opet naš otac: Idite još jednom onamo da nam kupite nešto žita!
26A mi odvratismo: Ne možemo tamo ići. Samo ako naš najmlađi brat pođe s nama, onda ćemo ići tamo; jer ne smijemo na oči onome čovjeku, ako ne bude s nama naš najmlađi brat.\
27Tada nam odvrati tvoj sluga, moj otac: Znate sami da mi je moja žena rodila samo dva sina.
28Jedan ode od mene. Mislim da je bio rastrgan. Do danas ga više ne vidjeh.
29Ako mi sad još i ovoga odvedete i zadesi ga kakva nesreća, otpraviste onda moje sijede vlasi od tuge pod zemlju.
30Pa kad bih ja sada došao natrag k tvom sluzi, svom ocu, a dječaka za kojega je vezano čitavo njegovo srce ne bi bilo s nama,
31on bi umro kad bi vidio da nema dječaka; i tvoje sluge doista bi otpravile sijede vlasi tvog sluge, našega oca, od tuge pod zemlju.\
32Jer tvoj sluga je pred svojim ocem jamčio za dječaka kad je obećao: Ako ti ga ne dovedem natrag, bit ću onda svojemu ocu kriv dok sam živ.
33Zato neka tvoj sluga, molim, ostane umjesto dječaka da bude rob mojemu gospodaru, a dječak neka ide sa svojom braćom!
34Jer kako bih se ja mogao vratiti k svojemu ocu bez dječaka! Ne bih mogao gledati jad što bi snašao mojega oca.”