Genesis 42
1 Kad je čuo Jakov da ima žita u Egiptu, reče svojim sinovima: “Što se još dugo skanjujete?”
2 I nastavi: “Eto, čuo sam da ima žita u Egiptu. Otiđite i kupite nam tamo žita, da ostanemo na životu i ne pomremo!”
3 I tako desetorica braće Josipove siđoše da kupe žita u Egiptu.
4 Ali Benjamina, Josipova brata, ne posla Jakov s braćom, jer se bojao da ga ne bi zadesila kakva nesreća.
5 I dođoše među drugima što su dolazili i Izrćlovi sinovi da kupe žita; jer je i u Kanaanu vladala glad.\
6 A Josip je bio upravitelj u zemlji; on je bio onaj koji je prodavao žito svim ljudima u zemlji. I kad Josipova braća dođoše i pokloniše se pred njim sve do zemlje,\
7 i kad Josip vidje svoju braću, prepozna ih dakako, ali se napravi da ih ne poznaje; oštro se otrese na njih i reče im: “Odakle dolazite?” Odgovoriše: “Iz kanaanske zemlje, da kupimo žita.”\
8 Josip, dakle, prepozna braću, a oni njega ne prepoznaše.
9 I pomisli Josip na snove što ih je nekoć snio o njima, i reče im: “Vi ste uhode! Dolazite ovamo da izvidite gdje zemlja ima slabo mjesto!”
10 Odvratiše mu: “Ne, gospodaru, nego tvoje sluge dođoše kupiti žita.
11 Svi smo sinovi jednoga čovjeka. Mi smo pošteni ljudi. Mi, tvoje sluge, nismo uhode.”
12 Ali im on odvrati: “Nije istina nego ovamo dolazite samo da izvidite gdje zemlja ima slabo mjesto.”
13 Odgovoriše: “Dvanćst je tvojih slugu, svi smo braća, sinovi jednoga čovjeka u kanaanskoj zemlji: ali eto, najmlađi je sada kod našega oca, a jedan nije više na životu.”
14 Josip im odvrati: “Tako je kako vam rekoh: Vi ste uhode!
15 O tom ćete biti prokušani, tako živ bio faraon! Ne smijete izaći odavde dok ne dođe ovamo vaš najmlađi brat.
16 Pošaljite jednoga između sebe da dovede vašega brata! A vi drugi ostajete zatvoreni. Tako će se ispitati vaše izjave, je li istina kod vas ili nije. Tako živ bio faraon! Vi ste uhode!”
17 Potom ih dade zajedno zatvoriti na tri dana.
18 A treći dan reče im Josip: “Ako hoćete ostati na životu, onda morate učiniti ovo, jer se ja bojim Boga.
19 Ako ste pošteni ljudi, onda neka ostane jedan između vas braće zatvoren u vašem dosadašnjem zatvoru. A vi drugi možete ići i sa sobom uzeti žito za svoje obitelji što gladuju!
20 Ali najmlađega svojega brata morate mi ovamo dovesti. Tako će se pokazati vaše izjave kao istinite, i vi ne ćete morati umrijeti.” Oni pristadoše na to.
21 Tada rekoše jedan drugome: “Doista, to skrivismo na svom bratu; jer vidjesmo njegovu duševnu muku; kad nas je molio, a mi ga ne poslušasmo. Zato dođe na nas ova nesreća.” \
22 Ruben ih prekori: “Ne rekoh li vam: Ne ogriješite se o dječaka! Ali me ne htjedoste poslušati. Tako se sada traži od nas račun za njegovu krv!”
23 Oni nisu znali da ih Josip razumije, jer je on s njima razgovarao preko tumača.
24 On se okrenu od njih i zaplaka. Potom se opet vrati k njima i razgovarao je s njima. Onda dade između njih uhvatiti Šimuna i svezati ga pred njihovim očima.
25 Potom Josip zapovjedi da im se vreće napune žitom, a pritom da se svakome njegov novac opet stavi u njegovu vreću, i da im se da hrana za put. Pošto se je tako bio pobrinuo za njih,
26 natovariše oni svoje žito na magarce i otiđoše.
27 A kad jedan od njih u prenoćištu otvori svoju vreću da nahrani svojega magarca, ugleda novce što su bili odmah odozgo u njegovoj vreći.
28 On kaza braći: “Novci su moji opet tu! Evo ih u mojoj vreći!” I zadrhta srce u njima. Uplašeni pogledaše jedan drugoga i rekoše: “Zašto nam to učini Bog?”
29 Kad dođoše k svojemu ocu u kanaansku zemlju, pripovjediše mu sve što se zbilo. Rekoše:
30 ”čovjek koji zapovijeda u zemlji otresao se oštro na nas i smatrao nas je ljudima koji su došli da uhode zemlju.
31 Odvratismo mu: Mi smo pošteni ljudi, mi nismo uhode.
32 Dvanćst nas je braće, svi sinovi jednoga oca; jedan nije više na životu, a najmlađi je sada kod našega oca u kanaanskoj zemlji. \
33 Ali čovjek koji zapovijeda u zemlji odvrati nam: Ovako ću doznati da ste pošteni ljudi: Jednoga od vas braće ostavite kod mene; uzmite sa sobom što trebate za obitelji koje gladuju i otiđite!\
34 Ali morate mi dovesti najmlađega brata. Tako ću doznati da niste uhode nego pošteni ljudi. Onda ću vam vratiti i vašega brata, i vi ćete moći slobodno hoditi po zemlji.”
35 A kad su praznili vreće, svaki nađe zavežljaj svog novca u svojoj vreći. Kad vidješe zavežljaje svog novca, uplašiše se oni i njihov otac.
36 Reče im njihov otac Jakov: “Vi mi posmicaste djecu! Josipa nema više, Šimuna nema više na životu, a sad mi hoćete i Benjamina oduzeti! Zašto se sve to obara na me?”
37 Ruben reče svojemu ocu: “Dva sina moja slobodno ubij ako ti ga ne dovedem natrag! Povjeri ga meni; ja ću ti ga opet dovesti!” \
38 Ali on odvrati: “Moj sin ne ide s vama. Brat je njegov eto mrtav, i on ostade sam. Ako bi ga zadesila kakva nesreća na putu na koji morate ići, onda moje sijede vlasi od tuge otpraviste pod zemlju.”