Genesis 2
1 Tako se dovrši nebo i zemlja i sva njihova vojska.
2 Sedmi dan Bog je završio svoje djelo što ga stvori. On počinu sedmi dan od svega djela svojega, što ga je bio stvorio.
3 I blagoslovi Bog sedmi dan i proglasi ga svetim, jer taj dan počinu od svega djela svojega, što ga je bio stvorio i učinio.
4 To je povijest postanka neba i zemlje, kad su bili stvoreni. U vrijeme kad Gospodin Bog stvori zemlju i nebo.
5 Nije još bilo na zemlji nikakva poljskog grmlja, i na poljima nije još raslo nikakvo bilje. Jer Gospodin Bog nije još pustio dažda na zemlju. I nije još bilo ljudi da obrađuju zemlju.
6 No, dizala se para iz zemlje i natapala je svu površinu tla.
7 Tada načini Gospodin Bog čovjeka od zemaljskog praha i udahnu mu u lice duh života. Tako postade čovjek živo biće.
8 Tada zasadi Gospodin Bog daleko na istoku vrt u Edenu i stavi tamo čovjeka kojega je bio načinio.
9 I dade Gospodin Bog te nikne iz zemlje svakojako drveće, ugodno za pogled i dobro za jelo, drvo života usred vrta i drvo spoznaje dobra i zla.
10 Od Edena dolazila je rijeka da natapa vrt, i ona se kod izlaza iz njega dijelila u četiri rukavca.
11 Prva se zove Pišon. Ona teče pokraj cijele zemlje Havile, gdje ima zlata.
12 Zlato je te zemlje izvrsno. Tamo ima i bdelija i oniksa kamena.
13 Druga se rijeka zove Gihon. Ona teče pokraj cijele zemlje Kuš.
14 Treća se rijeka zove Tigris. Ona teče istočno od Ašura. četvrta je rijeka Eufrat.
15 Uze, dakle, Gospodin Bog čovjeka i stavi ga u vrt edenski, da ga obrađuje i uzgaja.
16 A dade Gospodin Bog čovjeku ovu zapovijed: “Sa svakoga drveta u vrtu smiješ jesti;\
17 samo s drveta spoznaje dobra i zla ne jedi! Jer čim bi s njega jeo, morao bi umrijeti.”
18 Tada reče Gospodin Bog: “Nije dobro čovjeku da je sam. Načinit ću mu pomoćnicu koja mu pristaje.”
19 I dovede Gospodin Bog sve životinje zemaljske i sve ptice nebeske što ih je bio učinio od zemlje pred Adama, da vidi kako će ih nazvati. Kako Adam nazove živa bića, onako će se zvati.
20 Adam nadjenu dakle imena svoj stoci i pticama nebeskim i svima životinjama zemaljskim. Ali se Adamu ne nađe među njima pomoćnica koja bi mu pristajala.
21 Zato Gospodin Bog pusti dubok san na Adama. Kad je bio zaspao, uze mu jedno rebro i ispuni mjesto opet mesom.
22 Gospodin Bog načini ženu od rebra što ga je bio uzeo Adamu i dovede je Adamu.
23 Adam povika: “Ta je napokon kost od mojih kostiju i meso od mojega mesa. Ona će se zvati mužica, jer je uzeta od muža.”
24 Zato ostavlja muž oca i majku i prianja za ženu svoju, i budu jedno tijelo.
25 Oboje, Adam i njegova žena, bili su goli, pa ipak se nisu stidjeli jedno pred drugim.