1Zmija je bila lukavija od svih životinja zemaljskih što ih je bio učinio Gospodin Bog. Ona reče ženi: “Je li doista kazao Bog da ne smijete jesti ni s kojeg drveta u vrtu?”
2Žena odgovori zmiji: “Od plodova drveća u vrtu smijemo jesti.
3Samo od plodova drveta što stoji usred vrta zapovjedio je Bog: Od toga ne smijete jesti, pa ni dotaknuti ga, inače morate umrijeti.”
4Zmija odvrati ženi: “Nikako ne ćete umrijeti.
5Štoviše, zna Bog da će vam se otvoriti oči čim s njega budete jeli, i da ćete postati kao Bog, kad spoznate što je dobro i zlo.”
6Sada istom vidje žena kako je plod drveta dobar za jelo i ugodan za pogled, i kako je plod drveta poželjan, jer daje spoznaju. I ona uze od njegova ploda i pojede. I mužu svojemu, koji je bio uz nju, dade od njega; i on također pojede.\
7Tada se oboma otvoriše oči i oni opaziše da su bili goli. Zato spletoše smokvino lišće i načiniše sebi od njega pregače.
8A kad začuše sušanj korakâ Gospodina Boga, koji je hodio po vrtu za dnevnog vjetrića, sakriše se oni, Adam i njegova žena, pred Gospodinom Bogom među grmljem u vrtu.
9A Gospodin Bog zovnu Adama i upita ga: “Gdje si?”
10On odgovori: “Kad začuh sušanj koraka tvojih u vrtu, uplaših se, jer sam gol. Zato se sakrih.”
11Tad on upita: “Tko ti kaza da si gol? Da nisi možda jeo s drveta s kojega ti zabranih jesti?”
12Adam odgovori: “Žena, koju si mi dao za družicu, dade mi s drveta, i jedoh.”
13I Gospodin Bog upita ženu: “Zašto si to učinila?” Žena odvrati: “Zmija me zavede; zato sam jela.” \
14Tada reče Gospodin Bog zmiji: “Zato što si to učinila, da si prokleta među svom stokom i svim životinjama zemaljskim! Na trbuhu ćeš svome puzati i prah ćeš jesti sve dane svojega života.
15Neprijateljstvo ću staviti između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina. On će ti satrti glavu, a ti ćeš mu raniti petu.”
16Ženi reče: “Mnoge ću ti muke zadati kad zatrudniš. U bolovima ćeš rađati djecu, a ipak ćeš žudjeti muža svojega, koji će ti biti gospodar.”
17Adamu reče: “Zato što si popustio molbi svoje žene i jeo s drveta za koje sam ti zapovjedio da s njega ne smiješ jesti, zato neka je prokleta zemlja zbog tebe. S mukom ćeš se od nje hraniti sve dane života svojega.
18Trnje i korov rađat će ti, i ti ćeš jesti poljsko zelje.
19U znoju ćeš lica svojega jesti kruh dok se ne vratiš u zemlju od koje si uzet. Jer si prah i u prah se vraćaš.”
20Adam nadjenu ženi svojoj ime Eva; jer postade mati svima živima.\
21A načini Gospodin Bog Adamu i ženi njegovoj haljine od kože i obuče ih u njih.
22Tada reče Gospodin Bog: “Eto, čovjek sad postade kao jedan od nas, tako da spoznaje što je dobro i zlo. Da sada samo on ne pruži ruku svoju i također ne uzme s drveta života i jede i vječno živi!”
23Zato ga izagna Gospodin Bog iz vrta edenskog, da obrađuje zemlju od koje je bio uzet.
24I kad je bio izagnao Adama, postavi istočno od vrta edenskog kerubine s mačem, iz kojega se vijao plamen, da čuvaju put drvetu života.