Ecclesiastes 3
1 Sve ima svoje vrijeme. Svaka stvar ima svoje vrijeme pod nebom.
2 Ima vrijeme kad se rađa, i vrijeme kad se umire; vrijeme kad se sadi, i vrijeme kad se čupa posađeno;\
3 vrijeme kad se ubija, i vrijeme kad se iscjeljuje; vrijeme kad se obara, i vrijeme kad se gradi;\
4 vrijeme plača i vrijeme smijeha; vrijeme tugovanja i vrijeme igranja;\
5 vrijeme kad se baca kamenje, i vrijeme kad se skuplja kamenje; vrijeme kad se grli, i vrijeme kad se rastaje;\
6 vrijeme kad se traži, i vrijeme kad se gubi; vrijeme kad se čuva, i vrijeme kad se razbacuje;\
7 vrijeme kad se dere, i vrijeme kad se šiva; vrijeme kad se šuti, i vrijeme kad se govori;\
8 vrijeme kad se ljubi, i vrijeme kad se mrzi; vrijeme rata, i vrijeme mira. \
9 Što koristi dakle čovjeku koji se trudi sva njegova muka?
10 Vidjeh nevolju koju Bog naprti ljudima, da se muče oko nje.
11 On čini sve lijepo u svoje vrijeme. I svijet je on predao njihovu istražujućem duhu, ali tako da ne može čovjek djelo što ga stvori Bog dokučiti od početka do svršetka.
12 Spoznadoh: Ništa bolje nema za njih nego da se vesele i uživaju u životu.
13 A i da čovjek jede i pije, i uživa život uza svu svoju muku, dar je to Božji.
14 Spoznadoh: Sve što stvori Bog, traje vječno. Ne može se tomu ništa dodati, ništa od toga oduzeti. Bog je to uredio da bi ga se čovjek bojao.
15 Što jest, to je već davno bilo. Što će biti, to je već odavna bilo. Što je prošlo, Bog opet donosi.
16 Još nešto vidjeh pod nebom: umjesto prava? tu je vladala bezbožnost; umjesto pravednosti? tu je vladala prijevara.\
17 I ovako rekoh u svom srcu: Bog će suditi pobožnome kao bezbožniku. Jer on je vrijeme postavio za svako osnivanje i djelovanje.
18 Ovako rekoh u svom srcu: Takvo je čovječje biće, da ih Bog iskušava te spoznaju da su kao stoka, jest, oni sami.
19 Jer je sudbina ljudi i sudbina životinja jednaka sudbina. Kako umiru jedni, tako umiru drugi: isti dah imaju svi. Ništa ne nadvisuje čovjek životinju, jer je sve taština!
20 Sve ide na jedno mjesto. Sve je postalo od praha. Sve se u prah vraća.
21 Tko zna uspinje li se životni dah čovjeka, ide li životni dah životinje u zemlju?
22 Tako vidjeh da ništa nema bolje čovjek nego da se veseli svojim djelima. To je njegova plaća. Jer tko će mu dati da sudjeluje u onom što će biti poslije njega?