1A u one dane, kad je narastao broj učenika, mrmljahu Grci na Hebreje što su njihove udovice zapostavljene kod dijeljenja hrane svaki dan.
2Tada dvanćstorica dozvaše mnoštvo učenika i rekoše: “Nije pravo da mi zanemarujemo Božju riječ i da služimo kod stola.
3Izaberite dakle, braćo, među sobom sedam čestitih muževa, punih Duha Svetoga i mudrosti! Njih ćemo postaviti nad tim poslom.
4A mi ćemo se posvetiti molitvi i službi propovijedanja.”
5I svidje se taj prijedlog cijeloj skupštini. I izabraše Stjepana, čovjeka puna vjere i Duha Svetoga, i Filipa i Prohora, i Nikanora i Timona, i Parmenu i Nikolu, prozelita iz Antiohije.
6Njih postaviše pred apostole, i oni, moleći se, položiše ruke na njih.
7I riječ je Božja rasla, i broj se učenika vrlo množio u Jeruzalemu, i veliko je mnoštvo svećenika pristajalo uz vjeru.
8A Stjepan, pun milosti i jakosti, činio je velika čudesa i znake u narodu.
9Tada ustadoše neki iz sinagoge koja se zove sinagoga Libertinaca, Cirenaca i Aleksandrinaca, i onih koji su bili iz Cilicije i Azije, i stadoše raspravljati sa Stjepanom.
10Ali nisu mogli odoljeti mudrosti i Duhu kojim je govorio.
11Tada nagovoriše ljude koji rekoše: “čuli smo ga gdje huli na Mojsija i na Boga.”
12I pobuniše narod, starješine i pismoznance. Tada ga napadoše, uhvatiše ga i dovedoše pred Veliko vijeće.
13I izvedoše lažne svjedoke koji rekoše: “Ovaj čovjek ne prestaje govoriti protiv svetog mjesta i Zakona.
14Tako smo ga čuli gdje govori: Isus Nazarećanin razorit će ovo mjesto i izmijenit će običaje koje nam predade Mojsije.”
15Svi koji su sjedili u Velikom vijeću upriješe oči u njega, i vidješe da mu je lice kao u anđela.