1Neki čovjek, po imenu Ananija, sa svojom ženom Safirom prodade njivu.
2Ali sa znanjem svoje žene zadrži za sebe jedan dio novca, a drugi dio donese i stavi apostolima pred noge.
3Tada reče Petar: “Ananija, zašto napuni sotona tvoje srce da slažeš Duhu Svetome i zadržiš za sebe jedan dio od novca što si ga dobio za njivu?
4Zar ne bi ostala tvoja da nije prodana? I nakon što si je prodao, nije li bila u tvojoj vlasti? Kako si samo mogao tako što zasnovati u svome srcu? Nisi slagao ljudima, nego Bogu.”
5A kad ču Ananija te riječi, pade i izdahnu. Velik strah obuze sve koji to čuše.
6A mladići ustadoše, zamotaše ga u platno, iznesoše i zakopaše.
7Prođoše oko tri ure. Tada uđe i njegova žena, ne znajući što se dogodilo.
8Petar joj reče: “Kaži mi, jeste li za toliko prodali njivu?” A ona reče: “Da, za toliko.”
9Tada joj reče Petar: “Zašto se dogovoriste da iskušate Duha Gospodnjega? Gle, noge onih koji zakopaše tvojega muža pred vratima su te će iznijeti i tebe.”
10I odmah pade pred njegovim nogama, i izdahnu. A mladići ušavši, nađoše je mrtvu, izniješe je i zakopaše uz njezina muža.
11Velik strah dođe na svu Crkvu i na sve koji to čuše.
12A po rukama apostolâ događali su se mnogi znaci i čudesa u narodu. I bili su jednodušno svi u Salomonovu trijemu.
13A od ostalih nitko im se nije smio pridružiti; ali ih je narod veličao.\
14I sve se više množio broj muškaraca i žena koji su vjerovali u Gospodina,
15tako da su na ulice iznosili bolesnike i stavljali ih na posteljama i nosilima da bi, kad dođe Petar, barem njegova sjena osjenila koga od njih.
16A dolazili su mnogi iz okolnih gradova u Jeruzalem i donosili bolesnike i one koje su mučili nečisti duhovi. I svi bi ozdravljali.
17Puni zavisti ustadoše veliki svećenik i svi koji su bili s njim, saducejska sljedba.
18Oni digoše ruke na apostole i baciše ih u javnu tamnicu.
19Ali Gospodnji anđeo otvori noću vrata tamnice, izvede ih i reče:
20”Idite, nastupajte u Hramu i govorite sve riječi ovoga života!”
21čuvši to, uđoše ujutro u Hram, i naučavali su. Tada dođe veliki svećenik i njegove pristaše. Oni sazvaše Veliko vijeće i sve starješine Izrćlovih sinova i poslaše u tamnicu da ih dovedu.
22Sluge otiđoše, ali ih ne nađoše u tamnici. Vratiše se i javiše:
23”Nađosmo tamnicu tvrdo zaključanu i stražu na svome mjestu pred vratima. Otvorismo, ali ne nađosmo nikoga unutra.”
24A kad čuše te riječi, pitali su se zapovjednik Hrama i svećenički glavari kako li se to dogodilo.
25Tada dođe netko i javi im: “Eno oni ljudi što ih baciste u tamnicu stoje u Hramu i uče narod!”
26Onda otiđe zapovjednik Hrama sa slugama i dovede ih, ali ne na silu; jer su se bojali da ih ne kamenuje narod. \
27Dovedoše ih dakle i postaviše ih pred Veliko vijeće. Veliki ih svećenik zapita:
28”Nismo li vam strogo zapovjedili da ne učite u ovo ime? A eto, vi napuniste Jeruzalem svojim naukom i hoćete okriviti nas za krv onoga čovjeka.”
29A Petar i apostoli odvratiše: “Više se treba pokoravati Bogu negoli ljudima.
30Bog naših otaca podiže Isusa kojega vi ubiste objesivši ga na drvo.
31Njega Bog svojom desnicom uzvisi za Začetnika i Spasitelja, da udijeli Izrćlu obraćenje i oproštenje grijeha.
32Za to smo svjedoci mi i Duh Sveti kojega Bog dade svima koji se njemu pokoravaju.”
33Kad oni to čuše, vrlo se razljutiše te su ih odlučili ubiti.
34Ali ustade u Velikom vijeću neki farizej po imenu Gamaliel, učitelj zakona, poštovan od svega naroda, i zapovjedi da ljudi malo izađu van.
35Tada im reče: “Ljudi Izrćlci, promislite dobro za ove ljude što ćete učiniti!
36Jer prije ovih dana ustade Teuda govoreći da je on nešto, i za njim pristade ljudi oko četiri stotine. I on bi ubijen, i svi koji su ga slijedili raspršiše se i propadoše.
37Poslije toga ustade Juda Galilejac u dane popisa i odvuče dosta ljudi za sobom. I on pogibe, i svi koji su pristali uz njega, razasuše se.
38I zato vam sad kažem: Prođite se ovih ljudi i pustite ih! Jer ako je od ljudi ovaj naum ili pothvat, propast će.
39Ako li je od Boga, ne ćete ga moći uništiti, mogli biste se, štoviše, naći i kao Božji protivnici.”
40I poslušaše ga. I dozvavši apostole, odrediše im kaznu šibanja, zatim im zaprijetiše da ne govore više u Isusovo ime i otpustiše ih.
41A oni otiđoše od Velikoga vijeća radujući se što su bili smatrani dostojnima podnijeti zlostavljanje za Ime.
42I nisu prestajali svaki dan u Hramu i po kućama naučavati i propovijedati evanđelje o Kristu Isusu.