1Potom četvrte godine cara Darija dođe riječ Gospodnja Zahariji četvrtoga dana devetoga mjeseca, Hasleva,
2Kad poslaše u dom Božji Sarasara i Regemeleha i ljude svoje da mole Gospoda,
3I da govore sveštenicima, koji bijahu u domu Gospoda nad vojskama, i prorocima, i reku: hoćemo li plakati petoga mjeseca odvajajući se, kako činismo već toliko godina?
4I dođe mi riječ Gospodnja govoreći:
5Kaži svemu narodu zemaljskom i sveštenicima, i reci: kad postiste i tužiste petoga i sedmoga mjeseca za sedamdeset godina, eda li meni postiste?
6A kad jedete i pijete, ne jedete li i ne pijete li sami?
7Nijesu li to riječi koje je Gospod proglasio preko pređašnjih proroka, kad Jerusalim bijaše naseljen i miran i gradovi njegovi oko njega, i kad bijaše naseljen južni kraj i ravnica?
8Dođe riječ Gospodnja Zahariji govoreći:
9Ovako govori Gospod nad vojskama: sudite pravo i budite milostivi i žalostivi jedan drugom.
10I ne činite krivo udovici ni siroti, inostrancu ni siromahu, i ne mislite zlo jedan drugom u srcu svom.
11Ali ne htješe slušati, i uzmakoše ramenom natrag, i zatiskoše uši svoje da ne čuju.
12I srcem svojim otvrdnuše kao dijamanat da ne čuju zakona i riječi koje sla Gospod nad vojskama duhom svojim preko proroka pređašnjih; zato dođe velik gnjev od Gospoda nad vojskama.
13Zato kao što on vika a oni ne slušaše, tako i oni vikaše a ja ih ne slušah, govori Gospod nad vojskama.
14Nego ih razmetnuh vihorom po svijem narodima, kojih ne poznavaše, i zemlja opustje iza njih da niko u nju ne dohođaše niti se iz nje vraćaše, i obratiše milu zemlju u pustoš.