1Potom opet podigoh oči svoje, i vidjeh, a to četvora kola izlažahu između dvije gore, a te gore bijahu od mjedi.
2U prvijem kolima bjehu konji riđi, a u drugim kolima konji vrani,
3A u trećim kolima konji bijeli, a u četvrtijem kolima konji šareni, jaki.
4I progovoriv rekoh anđelu koji govoraše sa mnom: šta je to, gospodaru moj?
5A anđeo odgovori i reče mi: to su četiri vjetra nebeska, koji izlaze ispred Gospoda sve zemlje, gdje stajaše.
6Konji vrani što su u jednijem, oni idu u sjevernu zemlju; a bijeli idu za njima; a šareni idu u zemlju južnu.
7I jaki izašavši šćahu da idu i prolaze zemlju; i reče: idite, prolazite zemlju. I stadoše prolaziti zemlju.
8Tada me zovnu, i reče mi: vidi, koji otidoše u zemlju sjevernu, umiriše duh moj u zemlji sjevernoj.
9Potom mi dođe riječ Gospodnja govoreći:
10Uzmi od roblja, od Heldaja i od Tovije i od Jedaje, koji dođoše iz Vavilonske, pa dođi istoga dana i uđi u dom Josije sina Sofonijina.
11Uzmi srebra i zlata, i načini vijence, i metni na glavu Isusu sinu Josedekovu, poglavaru svešteničkom,
12I reci mu govoreći: ovako veli Gospod nad vojskama: evo čovjeka, kojemu je ime klica, koja će klijati s mjesta svoga i sagradiće crkvu Gospodnju.
13Jer će on sagraditi crkvu Gospodnju, i nosiće slavu, i sjedjeće i vladati na svom prijestolu, i biće sveštenik na prijestolu svom, i svjet mirni biće među objema.
14I vijenci neka budu Elemu i Toviji i Jedaji i Henu sinu Sofonijinu za spomen u crkvi Gospodnjoj.
15I koji su daleko, doći će i gradiće crkvu Gospodnju, i poznaćete da me je Gospod nad vojskama poslao k vama. I to će biti ako uzaslušate glas Gospoda Boga svojega.