1U to vrijeme, kad bijaše vrlo mnogo naroda i ne imadijahu šta jesti, dozva Isus učenike svoje i reče im:
2Žao mi je naroda, jer već tri dana stoje kod mene i nemaju ništa jesti.
3I ako ih otpustim gladne kućama njihovijem, oslabiće na putu; jer su mnogi od njih došli izdaleka.
4I odgovoriše mu učenici njegovi: otkuda ćemo uzeti hljeba ovdje u pustinji da ih nahranimo?
5I zapita ih: koliko imate hljebova? A oni kazaše: sedam.
6I zapovjedi narodu da posjedaju po zemlji; i uzevši onijeh sedam hljebova i hvalu davši, prelomi, i dade učenicima svojijem da razdadu; i razdadoše narodu.
7I imahu malo ribica; i njih blagoslovivši reče da i njih razdadu.
8I jedoše, i nasitiše se, i nakupiše komada što preteče sedam kotarica.
9A onijeh što su jeli bijaše oko četiri hiljade. I otpusti ih.
10I odmah uđe u lađu s učenicima svojijem, i dođe u okoline Dalmanutske.
11I iziđoše fariseji, i počeše se prepirati s njim, i kušajući ga iskahu od njega znak s neba.
12I uzdahnuvši duhom svojijem reče: zašto rod ovaj znak traži? Zaista vam kažem: neće se dati rodu ovome znak.
13I ostavivši ih uljeze opet u lađu, i otide na onu stranu.
14I zaboraviše učenici njegovi uzeti hljeba, i nemahu sa sobom u lađi do jedan hljeb.
15I zapovijedaše im govoreći: gledajte, čuvajte se kvasca farisejskoga i kvasca Irodova.
16I mišljahu jedan drugome govoreći: to je što hljeba nemamo.
17I razumjevši Isus reče im: šta mislite što hljeba nemate? Zar još ne osjećate, niti razumijete? Zar je još okamenjeno srce vaše?
18Oči imate i ne vidite? uši imate i ne čujete? I ne pamtite li
19Kad ja pet hljebova prelomih na pet hiljada, koliko kotarica punijeh komada nakupiste? Rekoše mu: dvanaest.
20A kad sedam na četiri hiljade, koliko punijeh kotarica nakupiste komada? A oni rekoše: sedam.
21I reče im: kako ne razumijete?
22I dođe u Vitsaidu; i dovedoše k njemu slijepa, i moljahu ga da ga se dotakne.
23I uzevši za ruku slijepoga izvede ga napolje iz sela, i pljunuvši mu u oči metnu ruke na nj, i zapita ga vidi li što.
24I pogledavši reče: vidim ljude gdje idu kao drva.
25I potom opet metnu mu ruke na oči, i reče mu da pogleda: i iscijeli se, i vidje sve lijepo.
26I posla ga kući njegovoj govoreći: ne ulazi u selo, niti kazuj kome u selu.
27I iziđe Isus i učenici njegovi u sela Ćesarije Filipove; i putem pitaše učenike svoje govoreći im: ko govore ljudi da sam ja?
28A oni odgovoriše: Jovan krstitelj; drugi: Ilija; a drugi: koji od proroka.
29A on im reče: a vi šta mislite ko sam ja? A Petar odgovarajući reče mu: ti si Hristos.
30I zaprijeti im da nikom ne kazuju za njega.
31I poče ih učiti da sinu čovječijemu valja mnogo postradati, i da će ga okriviti starješine i glavari sveštenički i književnici, i da će ga ubiti, i treći dan da će ustati.
32I govoraše o tom ne ustručavajući se. I Petar uze ga i poče ga odvraćati.
33A on obrnuvši se i pogledavši na učenike svoje zaprijeti Petru govoreći: idi od mene sotono; jer ti ne misliš što je Božije nego što je ljudsko.
34I dozvavši narod s učenicima svojima reče im: ko hoće za mnom da ide neka se odreče sebe i uzme krst svoj, i za mnom ide.
35Jer ko hoće dušu svoju da sačuva, izgubiće je; a ko izgubi dušu svoju mene radi i jevanđelja onaj će je sačuvati.
36Jer kakva je korist čovjeku ako zadobije sav svijet a duši svojoj naudi?
37Ili kakav će otkup dati čovjek za dušu svoju?
38Jer ko se postidi mene i mojijeh riječi u rodu ovome preljubotvornome i grješnom, i sin će se čovječij postidjeti njega kad dođe u slavi oca svojega s anđelima svetima.