1I skupiše se oko njega fariseji i neki od književnika koji bijahu došli iz Jerusalima.
2I vidjevši neke od učenika njegovijeh da nečistijem, to jest neumivenijem, rukama jedu hljeb, ukoriše ih.
3Jer fariseji i svi Jevreji ne jedu dok ne umiju ruku do lakata, držeći se onoga što im je ostalo od starijeh;
4I kad dođu s pazara, ne jedu dok se ne umiju; i još mnogo ima što su primili te drže: peru čaše i žbanove i kotlove i klupe.
5A potom pitahu ga fariseji i književnici: zašto učenici tvoji ne žive kao što nam je ostalo od starijeh, nego jedu hljeb neumivenijem rukama?
6A on odgovarajući reče im: dobro je prorokovao Isaija za vas licemjere, kao što je pisano: ovi ljudi usnama me poštuju, a srce njihovo daleko stoji od mene.
7No zaludu me poštuju učeći naukama, zapovijestima ljudskijem.
8Jer ostaviste zapovijesti Božije, a držite običaje ljudske, pranje žbanova i čaša; i druga mnoga takova činite.
9I reče im: dobro ukidate zapovijest Božiju da svoj običaj sačuvate.
10Jer Mojsije reče: poštuj oca svojega i mater svoju; i: koji opsuje oca ili mater smrću da umre.
11A vi kažete: ako reče čovjek ocu ili materi: korvan, to jest: prilog je čim bih ti ja mogao pomoći.
12I tako ne date mu ništa učiniti ocu svojemu ili materi svojoj,
13Ukidajući riječ Božiju svojijem običajem koji ste postavili; i ovako mnogo koješta činite.
14I dozvavši sav narod reče im: poslušajte mene svi, i razumijte.
15Ništa nema što bi čovjeka moglo opoganiti da uđe spolja u njega, nego što izlazi iz njega ono je što pogani čovjeka.
16Ako ko ima uši da čuje neka čuje.
17I kad dođe od naroda u kuću pitahu ga učenici njegovi za priču.
18I reče im: zar ste i vi tako nerazumni? Ne razumijete li da što god u čovjeka spolja ulazi ne može ga opoganiti?
19Jer mu ne ulazi u srce nego u trbuh; i izlazi napolje čisteći sva jela.
20Još reče: što izlazi iz čovjeka ono pogani čovjeka;
21Jer iznutra iz srca ljudskoga izlaze misli zle, preljube, kurvarstva, ubistva,
22Krađe, lakomstva, pakosti, zloće, lukavstvo, sramote, zlo oko, huljenje na Boga, ponos, bezumlje.
23Sva ova zla iznutra izlaze, i pogane čovjeka.
24I ustavši odande otide na krajeve Tirske i Sidonske, i ušavši u kuću šćadijaše da niko ne čuje za nj; i ne može se sakriti.
25Jer čuvši za nj žena što u njezinoj kćeri bijaše duh nečisti, dođe i pade k nogama njegovima.
26A žena ta bijaše Grkinja rodom Sirofiničanka, i moljaše ga da istjera đavola iz kćeri njezine.
27A Isus reče joj: stani da se najprije djeca nahrane; jer nije pravo uzeti hljeb od djece i baciti psima.
28A ona odgovarajući reče mu: da, Gospode; ali i psi pod trpezom jedu od mrva djetinjijeh.
29I reče joj: za tu riječ idi; iziđe đavo iz kćeri tvoje.
30I došavši kući nađe da je đavo izišao, i kći ležaše na odru.
31I opet iziđe Isus iz krajeva Tirskijeh i Sidonskijeh i dođe na more Galilejsko u krajeve Desetogradske.
32I dovedoše k njemu gluha i mutava, i moljahu ga da metne na nj ruku.
33I uzevši ga iz naroda nasamo metnu prste svoje u uši njegove, i pljunuvši dohvati se jezika njegova;
34I pogledavši na nebo uzdahnu, i reče mu: Efata, to jest: otvori se.
35I odmah mu se otvoriše uši, i razdriješi se sveza jezika njegova, i govoraše lijepo.
36I zaprijeti im da nikome ne kazuju; ali što im on zabranjivaše oni još većma razglašivahu.
37I vrlo se divljahu govoreći: sve dobro čini; i gluhe čini da čuju i nijeme da govore.