1I kad on u jedan od onijeh dana učaše narod u crkvi i propovijedaše jevanđelje, dođoše glavari sveštenički i književnici sa starješinama,
2I rekoše mu govoreći: kaži nam kakvom vlasti to činiš? Ili ko ti je dao vlast tu?
3A on odgovarajući reče im: i ja ću vas upitati jednu riječ, i kažite mi:
4Krštenje Jovanovo ili bi s neba ili od ljudi?
5A oni pomišljahu u sebi govoreći: ako rečemo s neba, reći će: zašto mu dakle ne vjerovaste?
6Ako li rečemo: od ljudi, sav će nas narod pobiti kamenjem; jer svi vjerovahu da Jovan bješe prorok.
7I odgovoriše: ne znamo otkuda.
8A Isus im reče: ni ja vama neću kazati kakvom vlasti ovo činim.
9A narodu poče kazivati priču ovu: jedan čovjek posadi vinograd, i dade ga vinogradarima pa otide na podugo vremena.
10I u vrijeme posla k vinogradarima slugu da mu dadu od roda vinogradskoga; ali vinogradari izbiše ga, i poslaše prazna.
11I posla opet drugoga slugu; a oni i onoga izbiše i osramotivši poslaše prazna.
12I posla opet trećega; a oni i onoga raniše, i istjeraše.
13Onda reče gospodar od vinograda: šta ću činiti? Da pošljem sina svojega ljubaznoga: eda se kako zastide kad vide njega.
14A vinogradari vidjevši njega mišljahu u sebi govoreći: ovo je našljednik; hodite da ga ubijemo da naše bude dostojanje.
15I izvedoše ga napolje iz vinograda i ubiše. Šta će dakle učiniti njima gospodar od vinograda?
16Doći će i pogubiće ove vinogradare, i daće vinograd drugima. A oni što slušahu rekoše: ne dao Bog!
17A on pogledavši na njih reče: šta znači dakle ono u pismu: kamen koji odbaciše zidari onaj posta glava od ugla?
18Svaki koji padne na taj kamen razbiće se; a na koga on padne satrće ga.
19I gledahu glavari sveštenički i književnici u onaj čas da dignu ruke na nj; ali se pobojaše naroda, jer razumješe da njima ovu priču kaza.
20I pažahu na njega, i poslaše vrebače, koji se građahu kao da su pobožni: ne bi li ga uhvatili u riječi da ga predadu poglavarima i vlasti sudijnoj.
21I upitaše ga govoreći: učitelju! znamo da pravo govoriš i učiš, i ne gledaš ko je ko, nego zaista učiš putu Božijemu:
22Treba li nam ćesaru davati harač, ili ne?
23A on razumjevši njihovo lukavstvo reče im: šta me kušate?
24Pokažite mi dinar; čij je na njemu obraz i natpis? A oni odgovarajući rekoše: ćesarev.
25A on im reče: podajte dakle što je ćesarevo ćesaru, a što je Božije Bogu.
26I ne mogoše riječi njegove pokuditi pred narodom; i diviše se odgovoru njegovu, i umukoše.
27A pristupiše neki od sadukeja koji kažu da nema vaskrsenija, i pitahu ga
28Govoreći: učitelju! Mojsije nam napisa: ako kome umre brat koji ima ženu, i umre bez djece, da brat njegov uzme ženu, i da podigne sjeme bratu svojemu.
29Bijaše sedam braće, i prvi uze ženu, i umrije bez djece;
30I uze drugi ženu, i on umrije bez djece;
31I treći je uze; a tako i svi sedam; i ne ostaviše djece, i pomriješe;
32A poslije sviju umrije i žena.
33O vaskrseniju dakle koga će od njih biti žena? jer je ona sedmorici bila žena.
34I odgovarajući Isus reče im: djeca ovoga svijeta žene se i udaju;
35A koji se udostoje dobiti onaj svijet i vaskrsenije iz mrtvijeh niti će se ženiti ni udavati;
36Jer više ne mogu umrijeti; jer su kao anđeli; i sinovi su Božiji kad su sinovi vaskrsenija.
37A da mrtvi ustaju, i Mojsije pokaza kod kupine gdje naziva Gospoda Boga Avraamova i Boga Isakova i Boga Jakovljeva.
38A Bog nije Bog mrtvijeh nego živijeh; jer su njemu svi živi.
39A neki od književnika odgovarajući rekoše: učitelju! dobro si kazao.
40I već ne smijahu ništa da ga zapitaju. A on im reče:
41Kako govore da je Hristos sin Davidov?
42Kad sam David govori u psaltiru: reče Gospod Gospodu mojemu: sjedi meni s desne strane,
43Dok položim neprijatelje tvoje podnožje nogama tvojima.
44David dakle njega naziva Gospodom; pa kako mu je sin?
45A kad sav narod slušaše, reče učenicima svojijem:
46Čuvajte se od književnika, koji hoće da idu u dugačkijem haljinama, i traže da im se klanja po ulicama, i prvijeh mjesta po zbornicama, i začelja na gozbama;
47Koji jedu kuće udovičke, i lažno se mole Bogu dugo. Oni će još većma biti osuđeni.