1Dođe riječ Gospodnja Joni sinu Amatijevu govoreći:
2Ustani, idi u Nineviju grad veliki, i propovijedaj protiv njega, jer izađe zloća njihova preda me.
3A Jona usta da bježi u Tarsis od Gospoda, i sišav u Jopu nađe lađu koja iđaše u Tarsis, i plativ vozarinu uđe u nju da otide s njima u Tarsis od Gospoda.
4Ali Gospod podiže velik vjetar na moru, i posta velika bura na moru da mišljahu da će se razbiti lađa.
5I lađari uplašivši se prizivahu svaki svojega boga, i bacahu što bješe u lađi u more da bi bila lakša; a Jona bješe sišao na dno lađi, i legav spavaše tvrdo.
6A upravitelj od lađe pristupi k njemu i reče mu: šta ti spavaš! ustani, prizivaj Boga svojega, ne bi li nas se opomenuo Bog da ne poginemo.
7Potom rekoše jedan drugome: hodite, da bacimo ždrijeb da vidimo sa koga dođe na nas ovo zlo. I baciše ždrijeb, i pade ždrijeb na Jonu.
8Tada mu rekoše: kaži nam zašto dođe ovo zlo na nas; koje si radnje? i odakle ideš? iz koje si zemlje? i od koga si naroda?
9A on im reče: Jevrejin sam, i bojim se Gospoda Boga nebeskoga, koji je stvorio more i suhu zemlju.
10Tada se vrlo uplašiše ljudi, i rekoše mu: što si učinio? Jer doznaše ljudi da bježi od Gospoda, jer im on kaza.
11I rekoše mu: što ćemo činiti s tobom, da bi nam more utolilo? Jer bura na moru bivaše sve veća.
12A on im reče: uzmite me i bacite me u more, i more će vam utoliti, jer vidim da je s mene došla na vas ova velika bura.
13A ljudi stadoše veslati da bi došli ka kraju; ali ne mogahu, jer im bura na moru bivaše sve veća.
14Tada prizvaše Gospoda i rekoše: molimo ti se, Gospode, da ne poginemo radi duše ovoga čovjeka, i nemoj metnuti na nas krvi prave, jer ti, Gospode, činiš kako hoćeš.
15Potom uzeše Jonu i baciše ga u more, i presta bura na moru.
16Tada se pobojaše oni ljudi Gospoda vrlo, i prinesoše žrtvu Gospodu i učiniše zavjete.
17(2:1) A Gospod zapovjedi, te velika riba proguta Jonu; i Jona bi u trbuhu ribljem tri dana i tri noći.