1A Jov odgovori i reče:
2Dokle ćete mučiti dušu moju i satirati me riječima?
3Već ste me deset puta naružili; nije vas stid što tako navaljujete na me?
4Ali ako sam doista pogriješio, pogrješka će moja ostati kod mene.
5Ako li se još hoćete da dižete na me i da me korite mojom sramotom,
6Onda znajte da me je Bog oborio i mrežu svoju razapeo oko mene.
7Eto, vičem na nepravdu, ali se ne slušam; vapijem, ali nema suda.
8Zagradio je put moj da ne mogu proći; na staze moje metnuo je mrak.
9Svukao je s mene slavu moju i skinuo vijenac s glave moje.
10Porušio me je otsvuda, da me nema; i kao drvo iščupao je nadanje moje.
11Raspalio se na me gnjev njegov, i uzeo me je među neprijatelje svoje.
12Vojske njegove dođoše sve zajedno i nasuše sebi put k meni, i stadoše u oko okolo šatora mojega.
13Braću moju udaljio je od mene, i znanci moji tuđe se od mene.
14Bližnji moji ostaviše me, i znanci moji zaboraviše me.
15Domašnji moji i moje sluškinje gledaju me kao tuđina; stranac sam u očima njihovijem.
16Zovem slugu svojega, a on se ne odziva, a molim ga ustima svojim.
17Dah je moj mrzak ženi mojoj, a preklinjem je sinovima utrobe svoje.
18Ni djeca ne haju za me; kad ustanem, ruže me.
19Mrzak sam svjema najvjernijim svojim, i koje ljubljah postaše mi protivnici.
20Za kožu moju kao za meso moje prionuše kosti moje; jedva osta koža oko zuba mojih.
21Smilujte se na me, smilujte se na me, prijatelji moji, jer se ruka Božija dotakla mene.
22Zašto me gonite kao Bog, i mesa mojega ne možete da se nasitite?
23O kad bi se napisale riječi moje! kad bi se stavile u knjigu!
24Pisaljkom gvozdenom i olovom na kamenu za vječni spomen kad bi se urezale!
25Ali znam da je živ moj iskupitelj, i na pošljedak da će stati nad prahom.
26I ako se ova koža moja i raščini, opet ću u tijelu svom vidjeti Boga.
27Ja isti vidjeću ga, i oči moje gledaće ga, a ne drugi. A bubrega mojih nestaje u meni.
28Nego bi trebalo da rečete: zašto ga gonimo? kad je korijen besjede u meni.
29Bojte se mača; jer je mač osveta za bezakonje; i znajte da ima sud.