Job 17
1 Duh se moj kvari, dana mojih nestaje; grobovi su moji.
2 Kod mene su rugači, i oko moje provodi noći u jadu koji mi zadaju.
3 Daj mi ko će jamčiti kod tebe; ko je taj koji će se rukovati sa mnom?
4 Jer si od njihova srca sakrio razum; zato ih nećeš uzvisiti.
5 Ko laska prijateljima, njegovijem će sinovima oči posahnuti.
6 Učinio je od mene priču narodima, i postao sam bubnjanje među njima.
7 Potamnjelo je oko moje od jada, i svi udi moji postaše kao sjen.
8 Začudiće se tome pravi, i bezazleni će ustati na licemjere.
9 Ali će se pravednik držati svojega puta, i ko je čistijeh ruku većma će ojačati.
10 A vi vratite se svikolici i hodite; neću naći mudra među vama.
11 Dani moji prođoše, misli moje pokidaše se, što imah u srcu.
12 Od noći načiniše dan, i svjetlost je blizu mraka.
13 Da bih se nadao, grob će mi biti kuća; u tami ću prostrijeti postelju sebi.
14 Grobu vičem: ti si otac moj; crvima: ti si mati moja, ti si sestra moja.
15 I gdje je sada nadanje moje? moje nadanje ko će vidjeti?
16 U grob će sići, počinuće sa mnom u grobu.