Jeremiah 31— SLV

¹U to vrijeme, govori Gospod, ja ću biti Bog svijem porodicama Izrailjevijem, i oni će mi biti narod.

²Ovako veli Gospod: narod što osta od mača nađe milost u pustinji, kad iđah da dam odmor Izrailju.

³Odavna mi se javljaše Gospod. Ljubim te ljubavlju vječnom, zato ti jednako činim milost.

⁴Opet ću te sazidati, i bićeš sazidana, djevojko Izrailjeva, opet ćeš se veseliti bubnjima svojim, i izlazićeš sa zborom igračkim.

⁵Opet ćeš saditi vinograde na brdima Samarijskim, sadiće vinogradari i ješće rod.

⁶Jer će doći dan kad će vikati čuvari na gori Jefremovoj: ustanite, da idemo na Sion, ka Gospodu Bogu svojemu.

⁷Jer ovako veli Gospod: pjevajte veselo radi Jakova, i podvikujte radi glave narodima; javljajte, hvalite i govorite: spasi, Gospode, narod svoj, ostatak Izrailjev.

⁸Evo, ja ću ih dovesti iz zemlje sjeverne, i sabraću ih s krajeva zemaljskih, i slijepa i hroma, i trudnu i porodilju, sve zajedno, zbor veliki vratiće se ovamo.

⁹Ići će plačući, i s molitvama ću ih dovesti natrag; vodiću ih pokraj potoka pravijem putem, na kom se neće spoticati; jer sam otac Izrailju, i Jefrem je prvenac moj.

¹⁰Čujte, narodi, riječ Gospodnju, i javljajte po dalekim ostrvima i recite: koji rasije Izrailja, skupiće ga, i čuvaće ga kao pastir stado svoje.

¹¹Jer iskupi Gospod Jakova, i izbavi ga iz ruku jačega od njega.

¹²I doći će i pjevaće na visini Sionskoj, i steći će se k dobru Gospodnjem, k žitu, k vinu i k ulju, k jaganjcima i teocima; i duša će im biti kao vrt zaliven, i neće više tužiti.

¹³Tada će se veseliti djevojka u kolu, i momci i starci zajedno, i promijeniću žalost njihovu na radost, i utješiću ih, i razveseliću ih po žalosti njihovoj.

¹⁴I napitaću sveštenicima dušu pretilinom, i narod će se moj nasititi dobra mojega, govori Gospod.

¹⁵Ovako veli Gospod: glas u Rami ču se, naricanje i plač veliki; Rahilja plače za djecom svojom, neće da se utješi za djecom svojom, jer ih nema.

¹⁶Ovako veli Gospod: ustavi glas svoj od plača i oči svoje od suza, jer ima plata djelu tvojemu, govori Gospod, i oni će se vratiti iz zemlje neprijateljske.

¹⁷I imaš nada za pošljedak, govori Gospod, da će se vratiti sinovi tvoji na međe svoje.

¹⁸Čujem doista Jefrema gdje tuži: pokarao si me, te sam pokaran kao june neuko; obrati me da se obratim, jer si ti Gospod Bog moj.

¹⁹Jer pošto se obratih, pokajah se; i pošto se naučih, udarih se po bedru; jer se posramih i stidim se što nosim sramotu mladosti svoje.

²⁰Nije li mi Jefrem mio sin? nije li dijete predrago? Otkad govorih protiv njega, jednako ga se opominjem; zato je srce moje ustreptalo njega radi, doista ću se smilovati na nj, govori Gospod.

²¹Podigni znake, nanesi gomile kamenja, zapamti put kojim si išla; vrati se, djevojko Izrailjeva, vrati se u gradove svoje.

²²Dokle ćeš lutati, kćeri odmetnice! jer je Gospod učinio nešto novo na zemlji: žena će opkoliti čovjeka.

²³Ovako veli Gospod nad vojskama, Bog Izrailjev: još ću ovu riječ govoriti u zemlji Judinoj i u gradovima njegovijem kad natrag dovedem roblje njihovo: Gospod da te blagoslovi, stane pravde, sveta goro!

²⁴Jer će se naseliti u njoj Juda, i svi gradovi njegovi, i ratari i koji idu za stadom.

²⁵Jer ću napojiti umornu dušu, i nasititi svaku klonulu dušu.

²⁶Utom se probudih i pogledah, i san mi bješe sladak.

²⁷Evo idu dani, govori Gospod, kad ću zasijati dom Izrailjev i dom Judin sjemenom čovječijim i sjemenom od stoke.

²⁸I kao što sam pazio na njih da ih istrijebljujem i razvaljujem, i kvarim i zatirem i mučim, tako ću paziti na njih da ih sazidam i posadim, govori Gospod.

²⁹U te dane neće se više govoriti: oci jedoše kiselo grožđe, a sinovima trnu zubi.

³⁰Nego će svaki za svoj grijeh poginuti; ko god jede kiselo grožđe, tome će zubi trnuti.

³¹Evo, idu dani, govori Gospod, kad ću učiniti s domom Izrailjevijem i s domom Judinijem nov zavjet,

³²Ne kao onaj zavjet koji učinih s ocima njihovijem, kad ih uzeh za ruku da ih izvedem iz zemlje Misirske, jer onaj zavjet moj oni pokvariše, a ja im bijah muž, govori Gospod;

³³Nego ovo je zavjet što ću učiniti s domom Izrailjevijem poslije ovijeh dana, govori Gospod: metnuću zavjet svoj u njih, i na srcu njihovu napisaću ga, i biću im Bog i oni će mi biti narod.

³⁴I neće više učiti prijatelj prijatelja ni brat brata govoreći: poznajte Gospoda; jer će me znati svi od maloga do velikoga, govori Gospod; jer ću im oprostiti bezakonja njihova, i grijeha njihovijeh neću više pominjati.

³⁵Ovako veli Gospod, koji daje sunce da svijetli danju, i uredbe mjesecu i zvijezdama da svijetle noću, koji raskida more i buče vali njegovi, kojemu je ime Gospod nad vojskama:

³⁶Ako tijeh uredaba nestane ispred mene, govori Gospod, i sjeme će Izrailjevo prestati biti narod preda mnom navijek.

³⁷Ovako veli Gospod: ako se može izmjeriti nebo gore i izvidjeti temelji zemaljski dolje, tada ću i ja odbaciti sve sjeme Izrailjevo za sve što su učinili, veli Gospod.

³⁸Evo idu dani, govori Gospod, u koje će se sazidati Gospodu ovaj grad od kule Ananeilove do vrata na uglu.

³⁹I još će dalje otići uže mjeračko do huma Gariva i obrnuće se na Goat.

⁴⁰I sva dolina od mrtvijeh tjelesa i pepela, i sva polja dori do potoka Kedrona, do ugla konjskih vrata k istoku, biće svetinja Gospodu; neće se razvaliti ni potrti dovijeka.