Jeremiah 15
1 I reče mi Gospod: da stane Mojsije i Samuilo preda me, ne bi se duša moja obratila k tome narodu; otjeraj ih ispred mene, i neka odlaze.
2 I ako ti reku: kuda ćemo ići? tada im reci: ovako veli Gospod: ko je za smrt, na smrt; ko je za mač, pod mač; ko za glad, na glad; ko za ropstvo, u ropstvo.
3 I pustiću na njih četvoro, govori Gospod: mač, da ih ubija, i pse, da ih razvlače, i ptice nebeske i zvijeri zemaljske, da ih jedu i istrijebe.
4 I daću ih da se potucaju po svijem carstvima zemaljskim radi Manasije sina Jezekijina cara Judina za ono što je učinio u Jerusalimu.
5 Jer ko bi se smilovao na tebe, Jerusalime? ko li bi te požalio? ko li bi došao da zapita kako ti je?
6 Ti si me ostavio, govori Gospod, otišao si natrag; zato ću mahnuti rukom svojom na te i pogubiću te; dosadi mi žaliti.
7 Zato ću ih izvijati vijačom na vratima zemaljskim, učiniću ih sirotima, potrću narod svoj, jer se ne vraćaju s putova svojih.
8 Više će mi biti udovica njegovijeh nego pijeska morskoga, dovešću im na majke momačke zatirače u podne, i pustiću iznenada na njih smetnju i strahotu.
9 Iznemoći će koja je rodila sedmoro i ispustiće dušu, sunce će joj zaći još za dana, sramiće se i stidjeće se, a ostatak ću njihov dati pod mač pred neprijateljima njihovijem, govori Gospod.
10 Teško meni, majko moja, što si me rodila da se sa mnom prepire i da se sa mnom svađa sva zemlja; ne davah u zajam niti mi davaše u zajam, i opet me svi proklinju.
11 Gospod reče: doista, ostatku će tvojemu biti dobro, i braniću te od neprijatelja, kad budeš u nevolji i u tjeskobi.
12 Eda li će gvožđe slomiti gvožđe sjeverno i mjed?
13 Imanje tvoje i blago tvoje daću da se razgrabi bez cijene po svijem međama tvojim, i to za sve grijehe tvoje.
14 I odvešću te s neprijateljima tvojim u zemlju koje ne poznaješ, jer se raspalio oganj od gnjeva mojega, i gorjeće nad vama.
15 Ti znaš, Gospode, opomeni me se i pohodi me i osveti me od onijeh koji me gone; nemoj me zgrabiti dokle se ustežeš od gnjeva; znaj da podnosim rug tebe radi.
16 Kad se nađoše riječi tvoje, pojedoh ih, i riječ tvoja bi mi radost i veselje srcu mojemu, jer je ime tvoje prizvano na me, Gospode Bože nad vojskama.
17 Ne sjedim u vijeću potsmjevačkom niti se s njima veselim; sjedim sam radi ruke tvoje, jer si me napunio srdnje.
18 Zašto bol moj jednako traje? i zašto je rana moja smrtna, te neće da se iscijeli? Hoćeš li mi biti kao varalica, kao voda nepostojana?
19 Zato ovako veli Gospod: ako se obratiš, ja ću te opet postaviti da stojiš preda mnom, ako odvojiš što je dragocjeno od rđavoga, bićeš kao usta moja; oni neka se obrate k tebi, a ti se ne obraćaj k njima.
20 I učiniću da budeš tome narodu kao jak zid mjeden, i udaraće na te, ali te neće nadvladati; jer sam ja s tobom da te čuvam i izbavljam, govori Gospod.
21 I izbaviću te iz ruku zlijeh ljudi, i iskupiću te iz ruku nasilničkih.