1Šaljite jaganjce gospodaru zemaljskom, od Sele do pustinje, ka gori kćeri Sionske.
2Jer će biti kćeri Moavske na brodovima Arnonskim kao ptica koja luta, otjerana s gnijezda.
3Učini vijeće, narode, načini sjen u podne kao noć, zakloni izagnane, nemoj izdati bjegunaca.
4Neka kod tebe borave izgnani moji, Moave; budi im zaklon od pustošnika; jer će nestati nasilnika, prestaće pustošenje, istrijebiće se sa zemlje koji gaze druge.
5I utvrdiće se prijesto milošću, i na njemu će sjedjeti jednako u šatoru Davidovu koji će suditi i tražiti što je pravo i biti brz da čini pravdu.
6Čusmo za oholost Moava vrlo ponositoga, za ponos njegov i oholost i obijest njegovu; laži njegove neće biti tvrde.
7Zato će ridati Moavac nad Moavcem, svi će ridati; nad temeljima Kir-Aresetskim uzdisaćete, jer su razvaljeni.
8I polja Esevonska posušiše se i čokot Sivamski; gospoda narodna potrše krasne loze njegove, koje dosezahu do Jazira i vijahu se po pustinji; odvode njegove pružahu se i prelažahu preko mora.
9Zato ću plakati plačem Jazirskim za čokotom Sivamskim; zaljevaću te suzama svojim, Esevone i Elealo, jer pjesma o ljetini tvojoj i o žetvi tvojoj pade.
10I nesta radosti i veselja s polja rodnoga, u vinogradima se ne pjeva ni podvikuje, vina u kacama ne gazi gazilac; učinih kraj pjesmama.
11Zato utroba moja ječi kao gusle za Moavom, i srce moje za Kir-Eresom.
12I kad se vidi da se umorio Moav na visini svojoj, ući će u svetinju svoju da se pomoli; ali ništa neće svršiti.
13Ovo je riječ što reče Gospod za Moava davno.
14A sada veli Gospod govoreći: do tri godine, kao što su godine najamničke, ološaće slava Moavova sa svijem mnoštvom njegovijem, i što ostane biće vrlo malo i nejako.