1A Jakov ču gdje sinovi Lavanovi govore: Jakov uze sve što bješe našega oca, i od onoga što bješe našega oca steče sve ovo blago.
2I vidje Jakov gdje lice Lavanovo nije prema njemu kao prije.
3I Gospod reče Jakovu: vrati se u zemlju otaca svojih i u rod svoj, i ja ću biti s tobom.
4I poslav Jakov dozva Rahilju i Liju u polje k stadu svojemu.
5I reče im: vidim gdje lice oca vašega nije prema meni kao prije; ali je Bog oca mojega bio sa mnom.
6I vi znate da sam služio ocu vašemu kako sam god mogao;
7A otac me je vaš varao i mijenjao mi platu deset puta; ali mu Bog ne dade da me ošteti;
8Kad on reče: što bude šareno neka ti je plata, onda se mladilo sve šareno; a kad reče: s biljegom što bude neka ti je plata, onda se mladilo sve s biljegom.
9Tako Bog uze stoku ocu vašemu i dade je meni;
10Jer kad se upaljivaše stoka, podigoh oči svoje i vidjeh u snu, a to ovnovi i jarci što skaču na ovce i koze bijahu šareni, s biljegama prutastim i kolastim.
11A anđeo Gospodnji reče mi u snu: Jakove! A ja odgovorih: evo me.
12A on reče: podigni sad oči svoje i gledaj, ovnovi i jarci što skaču na ovce i koze, šareni su, s biljegama prutastim i kolastim; jer vidjeh sve što ti čini Lavan.
13Ja sam Bog od Vetilja, gdje si prelio kamen i učinio mi zavjet; ustani sada i idi iz ove zemlje, i vrati se na postojbinu svoju.
14Tada odgovori Rahilja i Lija, i rekoše mu: eda li još imamo kakav dio i našljedstvo u domu oca svojega?
15Nije li nas držao kao tuđinke kad nas je prodao? pa je još i naše novce jednako jeo.
16Jer sve ovo blago što uze Gospod ocu našemu, naše je i naše djece. Zato čini sve što ti je Gospod kazao.
17I podiže se Jakov, i metnu djecu svoju i žene svoje na kamile;
18I odvede svu stoku svoju i sve blago što bješe stekao, stoku koju bješe stekao u Padan-Aramu, i pođe k Isaku ocu svojemu u zemlju Hanansku.
19A Lavan bješe otišao da striže ovce svoje; i Rahilja ukrade idole ocu svojemu.
20I Jakov otide kradom od Lavana Sirina ne javivši mu da hoće da ide.
21I pobježe sa svijem blagom svojim, i podiže se te prijeđe preko vode, i uputi se ka gori Galadu.
22A treći dan javiše Lavanu da je pobjegao Jakov.
23I uze sa sobom braću svoju, i pođe za njim u potjeru, i za sedam dana stiže ga na gori Galadu.
24Ali Bog dođe Lavanu Sirinu noću u snu, i reče mu: čuvaj se da ne govoriš s Jakovom ni lijepo ni ružno.
25I stiže Lavan Jakova; a Jakov bješe razapeo šator svoj na gori, pa i Lavan također razape svoj s braćom svojom na gori Galadu.
26I Lavan reče Jakovu: šta učini te kradom pobježe od mene i odvede kćeri moje kao na mač otete?
27Zašto tajno pobježe i kradom otide od mene? niti mi reče da te ispratim s veseljem i s pjesmama, s bubnjima i guslama?
28Niti mi dade da izljubim sinove svoje i kćeri svoje? ludo si radio.
29Mogao bih vam dosaditi; ali Bog oca vašega noćas mi reče govoreći: čuvaj se da ne govoriš s Jakovom ni lijepo ni ružno.
30Idi dakle kad si se tako uželio kuće oca svojega; ali zašto ukrade bogove moje?
31A Jakov odgovori i reče: bojah se i mišljah: hoćeš silom oteti kćeri svoje od mene.
32A bogove svoje u koga nađeš, onaj neka ne živi više; pred našom braćom traži što je tvoje u mene, pa uzmi. Jer Jakov nije znao da ih je ukrala Rahilja.
33I uđe Lavan u šator Jakovljev i u šator Lijin i u šator dviju robinja, i ne nađe ih; i izašav iz šatora Lijina uđe u šator Rahiljin.
34A Rahilja uze idole i sakri ih pod samar kamile svoje i sjede ozgo; i Lavan pipaše po cijelom šatoru, i ne nađe.
35A ona reče ocu svojemu: nemoj se srditi, gospodaru, što ti ne mogu ustati, jer mi je što u žena biva. Traživ dakle ne nađe idola svojih.
36I Jakov se rasrdi, i stade koriti Lavana, i govoreći reče mu: šta sam učinio, šta sam skrivio, te si me tako žestoko tjerao?
37Pipao si sav prtljag moj, pa šta si našao iz svoje kuće? daj ovamo pred moju i svoju braću, neka rasude između nas dvojice.
38Evo dvadeset godina bijah kod tebe: ovce tvoje i koze tvoje ne jaloviše se, a ovnova iz stada tvojega ne jedoh.
39Što bi zvijerje zaklalo nijesam ti donosio, sam sam podmirivao; od mene si iskao što bi mi bilo ukradeno danju ili noću.
40Danju me ubijaše vrućina a noću mraz; i san mi ne padaše na oči.
41Tako mi je bilo dvadeset godina u tvojoj kući; služio sam ti četrnaest godina za dvije kćeri tvoje i šest godina za stoku tvoju, i platu si mi mijenjao deset puta.
42Da nije Bog oca mojega, Bog Avramov, i strah Isakov bio sa mnom, bi me zacijelo otpustio prazna. Ali je Bog vidio nevolju moju i trud ruku mojih, pa te ukori noćas.
43A Lavan odgovori Jakovu i reče: ove su kćeri moje kćeri, i ovi su sinovi moji sinovi, i ova stoka moja stoka, i što god vidiš sve je moje; pa šta bih učinio danas kćerima svojim ili sinovima njihovijem koje rodiše?
44Nego hajde da uhvatimo vjeru, ja i ti, da bude svjedočanstvo između mene i tebe.
45I Jakov uze kamen i utvrdi ga za spomen.
46I reče Jakov braći svojoj: nakupite kamenja. I nakupiše kamenja i složiše na gomilu, i jedoše na gomili.
47I Lavan ga nazva Jegar-Sahadut, a Jakov ga nazva Galed.
48I reče Lavan: ova gomila neka bude svjedok između mene i tebe danas. Zato se prozva Galed.
49A prozva se i Mispa, jer reče Lavan: neka Gospod gleda između mene i tebe, kad ne uzmožemo vidjeti jedan drugoga.
50Ako ucvijeliš kćeri moje i ako uzmeš žene preko mojih kćeri, neće čovjek biti između nas, nego gle Bog svjedok između mene i tebe.
51I još reče Lavan Jakovu: gledaj ovu gomilu i gledaj ovaj spomenik, koji podigoh između sebe i tebe.
52Svjedok je ova gomila i svjedok je ovaj spomenik: da ni ja neću prijeći preko ove gomile k tebi ni ti k meni da nećeš prijeći preko ove gomile i spomenika ovoga na zlo.
53Bog Avramov i bogovi Nahorovi, bogovi oca njihova, neka sude među nama. A Jakov se zakle strahom oca svojega Isaka.
54I Jakov prinese žrtvu na gori, i sazva braću svoju na večeru; i jedoše pa noćiše na gori.
55A ujutru rano usta Lavan, i izljubi svoju unučad i kćeri svoje, i blagoslovi ih, pa otide i vrati se u svoje mjesto.