1A jedanaeste godine, trećega mjeseca, prvoga dana, dođe mi riječ Gospodnja govoreći:
2Sine čovječji, kaži Faraonu caru Misirskom i narodu njegovu: na što si nalik u veličini svojoj?
3Eto, Asirac bješe kedar na Livanu, lijepijeh grana i debela hlada i visoka rasta, kojemu vrhovi bijahu među gustijem granama.
4Voda ga odgoji, bezdana ga uzvisi; ona rijekama svojim tecijaše oko njegova stabla i puštaše potoke svoje k svijem drvetima poljskim.
5Zato rast njegov nadvisi sva drveta poljska, i umnožiše se grane njegove, i od mnoštva vode raširiše se odvode njegove kad ih puštaše.
6Na granama njegovijem vijahu gnijezda sve ptice nebeske, i pod granama njegovijem sve zvijeri poljske lezijahu se, i u hladu njegovu sjeđahu svi veliki narodi.
7I bijaše lijep veličinom svojom i dužinom grana svojih, jer mu korijen bijaše kod velike vode.
8Kedri u vrtu Božijem ne mogahu ga zakloniti, jele ne mogahu se izjednačiti s njegovijem granama, i javori ne bijahu kao ogranci njegovi; nijedno drvo u vrtu Božijem ne bješe na ljepotu tako kao on.
9Učinih ga lijepa mnoštvom grana da mu zaviđahu sva drveta Edemska što bijahu u vrtu Božijem.
10Zato ovako veli Gospod Gospod: što je visok narastao, i digao vrh svoj među guste grane, i srce se njegovo ponijelo visinom njegovom,
11Zato ga dadoh u ruku najsilnijemu među narodima da čini s njim što hoće, odvrgoh ga za bezbožnost njegovu.
12I tuđinci, najljući između naroda, posjekoše ga i ostaviše ga; grane mu popadaše po gorama i po svijem dolinama, i ogranci mu se izlomiše po svijem potocima na zemlji; i svi narodi zemaljski otidoše iz hlada njegova i ostaviše ga.
13Na izvaljenom panju njegovu stanuju sve ptice nebeske, i na granama su njegovijem sve zvijeri poljske,
14Da se ne ponosi visinom svojom nijedno drvo kraj vode i ne diže vrha svojega među guste grane, i od svijeh što se natapaju da se nijedno ne uzda u se radi svoje veličine; jer su svi predani na smrt, bačeni u najdonji kraj zemlje među sinove ljudske s onima koji slaze u jamu.
15Ovako veli Gospod Gospod: u koji dan side u grob, učinih žalost, pokrih bezdanu njega radi, i ustavih rijeke njezine, i velika voda stade, i rascvijelih za njim Livan, i sva drveta poljska povenuše za njim.
16Praskom padanja njegova ustresoh narode, kad ga svalih u grob s onima koji slaze u jamu; i utješiše se na najdonjoj strani zemlje sva drveta Edemska, što je najbolje i najljepše na Livanu, sva što se natapahu.
17I oni sidoše s njim u grob k onima što su pobijeni mačem, i mišica njegova, i koji sjeđahu u hladu njegovu među narodima.
18Na koje si među drvetima Edemskim nalik slavom i veličinom? Ali ćeš biti oboren s drvetima Edemskim u najdonji kraj zemlje, među neobrezanima ćeš ležati s onima koji su pobijeni mačem. To je Faraon i sav narod njegov, govori Gospod Gospod.