1I reče mi: sine čovječji, pojedi što je pred tobom, pojedi ovu knjigu, pa idi, govori domu Izrailjevu.
2I otvorih usta, i založi me onom knjigom.
3I reče mi: sine čovječji, nahrani trbuh svoj, i crijeva svoja napuni ovom knjigom koju ti dajem. I pojedoh je, i bješe mi u ustima slatka kao med.
4Zatijem reče mi: sine čovječji, idi k domu Izrailjevu, i govori im moje riječi.
5Jer se ne šalješ k narodu nepoznata jezika i nerazumljiva govora, nego k domu Izrailjevu;
6Ne k mnogim narodima nepoznata jezika i nerazumljiva govora, kojima riječi ne bi razumio; k njima da te pošljem, poslušali bi te.
7Ali dom Izrailjev neće te poslušati, jer neće mene da poslušaju; jer je sav dom Izrailjev tvrda obraza i uporna srca.
8Evo dadoh tebi obraz tvrd prema njihovu obrazu, i čelo tvrdo prema njihovu čelu.
9Kao kamen dijamanat, tvrđe od stijene dadoh ti čelo; ne boj ih se, niti se plaši od njih, zato što su dom odmetnički.
10Potom reče mi: sine čovječji, sve riječi moje što ću ti govoriti primaj u srce svoje i slušaj ušima svojim.
11Idi k roblju, k sinovima naroda svojega, i govori im i reci im: tako veli Gospod Gospod; poslušali ili ne poslušali.
12Tada podiže me duh, i čuh za sobom glas gdje se silno razliježe: blagoslovena slava Gospodnja s mjesta njegova;
13I lupu krila onijeh životinja, koja udarahu jedno o drugo, i prasku točkova prema njima, glas koji se silno razlijegaše.
14I duh me podiže i odnese, i iđah žalostan od srdnje u duhu svom; ali ruka Gospodnja silna bješe nada mnom.
15I dođoh k roblju u Telaviv, koje stanovaše na rijeci Hevaru, i sjedoh gdje oni sjeđahu, i sjedjeh ondje među njima sedam dana čudeći se.
16A poslije sedam dana dođe mi riječ Gospodnja govoreći:
17Sine čovječji, postavih te stražarem domu Izrailjevu, da slušaš riječi iz mojih usta i opominješ ih od mene.
18Kad rečem bezbožniku: poginućeš, a ti ga ne opomeneš i ne progovoriš mu da bi odvratio bezbožnika od bezbožnoga puta njegova, da bi ga sačuvao u životu, onaj će bezbožnik poginuti sa svojega bezakonja; ali ću krv njegovu iskati iz tvojih ruku.
19A kad ti opomeneš bezbožnika, a on se i ne vrati od bezbožnosti svoje i sa zloga puta svojega, on će poginuti s bezakonja svojega, a ti ćeš sačuvati dušu svoju.
20Ako li se pravednik odvrati od pravde svoje, i stane činiti bezakonje, i ja mu podmetnem na što će se spotaći, te pogine, a ti ga ne opomenu, on će poginuti sa svoga grijeha, i neće se pomenuti pravedna djela njegova što je činio, ali ću krv njegovu iskati iz tvoje ruke.
21Ako li ti opomeneš pravednika da ne griješi pravednik, i on prestane griješiti, on će živjeti, jer primi opomenu, i ti ćeš sačuvati dušu svoju.
22I dođe ondje nada me ruka Gospodnja, i reče mi: ustani, izidi u polje, i ondje ću govoriti s tobom.
23I ustavši otidoh u polje, a gle, slava Gospodnja stajaše ondje kao slava koju vidjeh na rijeci Hevaru, i padoh na lice svoje.
24I uđe u me duh, i postavi me na noge; i progovori sa mnom i reče mi: idi, zatvori se u kuću svoju.
25Jer, sine čovječji, evo, metnuće na te uzice, i svezaće te njima, i nećeš izlaziti među njih.
26I ja ću učiniti da ti se jezik prilijepi za grlo, te ćeš onijemjeti, i nećeš ih karati, jer su dom odmetnički.
27Ali kad ti progovorim, otvoriću ti usta, i kazaćeš im: ovako veli Gospod Gospod; ko će slušati, neka sluša, a ko neće slušati, neka ne sluša; jer su dom odmetnički.