1I reče mi: sine čovječji, ustani na noge da govorim s tobom.
2I uđe u me duh kad mi progovori, i postavi me na noge, i slušah onoga koji mi govoraše.
3I reče mi: sine čovječji, ja te šaljem k sinovima Izrailjevijem, k narodima odmetničkim, koji se odmetnuše mene; oni i oci njihovi biše mi nevjerni do ovoga dana.
4K sinovima tvrda obraza i uporna srca šaljem te ja, pa im reci: tako veli Gospod;
5I poslušali ili ne poslušali, jer su dom odmetnički, neka znaju da je prorok bio među njima.
6I ti, sine čovječji, ne boj ih se niti se boj njihovijeh riječi, što su ti uporni i kao trnje i živiš među skorpijama; ne boj se njihovijeh riječi i ne plaši se od njih, što su dom odmetnički.
7Nego im kaži riječi moje, poslušali ili ne poslušali, jer su odmetnici.
8Ali ti, sine čovječji, slušaj što ću ti kazati, ne budi nepokoran kao taj dom nepokorni; otvori usta, i pojedi što ću ti dati.
9I pogledah, a to ruka pružena k meni, i gle, u njoj savijena knjiga.
10I razvi je preda mnom, i bješe ispisana iznutra i spolja, i bješe u njoj napisan plač i naricanje i jaoh.