Ezekiel 2
1 I reče mi: sine čovječji, ustani na noge da govorim s tobom.
2 I uđe u me duh kad mi progovori, i postavi me na noge, i slušah onoga koji mi govoraše.
3 I reče mi: sine čovječji, ja te šaljem k sinovima Izrailjevijem, k narodima odmetničkim, koji se odmetnuše mene; oni i oci njihovi biše mi nevjerni do ovoga dana.
4 K sinovima tvrda obraza i uporna srca šaljem te ja, pa im reci: tako veli Gospod;
5 I poslušali ili ne poslušali, jer su dom odmetnički, neka znaju da je prorok bio među njima.
6 I ti, sine čovječji, ne boj ih se niti se boj njihovijeh riječi, što su ti uporni i kao trnje i živiš među skorpijama; ne boj se njihovijeh riječi i ne plaši se od njih, što su dom odmetnički.
7 Nego im kaži riječi moje, poslušali ili ne poslušali, jer su odmetnici.
8 Ali ti, sine čovječji, slušaj što ću ti kazati, ne budi nepokoran kao taj dom nepokorni; otvori usta, i pojedi što ću ti dati.
9 I pogledah, a to ruka pružena k meni, i gle, u njoj savijena knjiga.
10 I razvi je preda mnom, i bješe ispisana iznutra i spolja, i bješe u njoj napisan plač i naricanje i jaoh.