1U zaklonu Svevišnjeg ko prebiva, u senci Svemoćnog taj počiva!
2Gospodu ću reći: „Moj zaklone i tvrđavo moja! Moj Bože u koga se uzdam.“
3Jer on će te izbaviti iz ptičarske omče i pomora kobnog.
4Svojim perjem pokriće te, sakrićeš se pod njegova krila; štit i bedem istina je njegova.
5Strahote noćne nećeš se plašiti, a ni strele koja danju leti;
6ni pomora što se mrakom šunja, ni zaraze što kosi u podne.
7Pored tebe hiljada će pasti, tebi zdesna i deset hiljada, a tebi se približiti neće!
8Samo ćeš rođenim očima da gledaš, nad opakim videćeš osvetu.
9Zato što si u Gospodu, u utočištu mome, u Svevišnjem prebivalište sebi našao
10zlo te zadesiti neće, i ni blizu tvog šatora pošast prići neće.
11Jer on će zapovediti svojim anđelima da te čuvaju na svim tvojim putevima.
12Oni će te poneti na svojim rukama, da nogom ne bi o kamen zapeo.
13Izgazićeš i lava i zmiju, pregazićeš lavića i guju.
14„Izbaviću ga jer mi je privržen; na visinu, u zaklon ga stavljam, jer poznaje moje ime.
15On će mene zvati, a ja ću mu se odazvati; biću sa njim u nevolji da ga spasem i učinim časnim.
16Životom dugim ću ga nasititi, daću mu da vidi izbavljenje moje.“