1Zašto, Gospode, stojiš daleko? Što se skrivaš u vreme nevolje?
2Opaki, nadmeni, ljuto goni ubogog, u spletke ga hvata koje je ispleo.
3Jer opaki se hvali žudnjama svog srca, pohlepni proklinje, prezire Gospoda.
4U svojoj ga oholosti on ne traži, nema Boga ni u jednoj misli svojoj.
5Taj uvek uspeva na svojim stazama, na sudove tvoje on s visoka gleda, i svojim se dušmanima ruga.
6On u srcu kaže: „Ništa mene neće uzdrmati, zlo me nikad zadesiti neće.“
7Usta su mu puna kletve, laži i uvrede, a muka i nevolja pod jezikom njegovim.
8U dvorištu vreba iz zasede, iz potaje ubija nevinoga, iz skrovišta motri nemoćnoga.
9Kao lav on vreba u šipražju, u zasedi čeka da ulovi ubogoga; u svoju ga mrežu hvata i odvlači.
10Bespomoćne lomi i obara, oni mu u kandže dopadaju.
11On govori u srcu: „Bog zaboravlja, skriva lice, nikada on to neće videti.“
12Ustani, Gospode, digni svoju ruku, Bože, ponizne nemoj zaboraviti!
13Zašto opaki da prezire Boga, zašto da u svom srcu kaže: „Ti me nećeš za to pitati“?
14Ali, ti to ipak vidiš, jer posmatraš muku i nevolju, da stvar uzmeš u svoje ruke. Nemoćni se oslanja na tebe, sirotome ti si pomoćnik.
15Slomi ruku opakome, zlome, pa kad tražiš njegovu opakost, ni traga od nje da ne nađeš.
16Gospod je car u veke vekova, nestaće narodi sa njegove zemlje.
17Ti, Gospode, čuješ čežnju poniznih, hrabriš ih, uho svoje priklanjaš,
18da daš pravo sirotome i ugnjetenom, da čovek na zemlji ne zadaje više strah.