Job 9
1 A Jov je odgovorio ovim rečima:
2 „Zaista, ja znam da je tako, jer kako da se čovek opravda pred Bogom?
3 Ako bi neko hteo da se spori sa njim, ne bi mogao da mu odgovori jednu od hiljadu.
4 On je mudrog srca i svemoguć, pa ko da mu prkosi i ostane čitav?
5 On pomera gore da one to i ne znaju, prevrće ih u jarosti svojoj.
6 On potresa zemlju iz osnova njenih, pa stubovi njeni drhte.
7 On zapovedi suncu i ono ne sija, nad zvezdama pečat stavlja.
8 Samo on je taj što nebesa razastire i maršira po morskim talasima.
9 On je načinio Medveda, Orion, Vlašiće i južna sazvežđa.
10 On čini velike stvari, neistraživo je mnoštvo čudesa njegovih.
11 Gle! Pored mene on prolazi, a ja ga ne vidim. On prolazi, a ja ga ne opažam.
12 Vidi — on otima i ko da ga spreči? Ko će da mu kaže: ’A šta to radiš?’
13 Bog ne odvraća svoj gnev, pod njim su prostrti pomoćnici čudovišta Rave.
14 A šta bih ja još mogao da mu uzvratim? Koje reči da odaberem protiv njega?
15 Čak i da sam nevin, pravdati se neću, sudiju ću svoga za milost da molim.
16 Ako ga zazovem i on mi se javi, neću verovati da je mom vapaju poklonio pažnju.
17 Jer on me lomi u oluji, bez povoda zadaje mi mnoge rane.
18 Ne pušta mi da dođem do daha jer me je gorkim jadima nalio.
19 Ako je do sile, nesumnjivo on je silan; ali ako je do pravde, ko će da me brani?
20 Sve i da se pravdam, moja će me usta proglasiti krivim; osudiće me i da sam bez mane.
21 I da sam bez mane, samog sebe ne poznajem i svoj život ja prezirem.
22 Sve je to jedno te isto. Zato kažem: ’I onog bez mane i onog zloga, Bog će da dokrajči.’
23 Ako bi bič nenadano ubijao, on bi se rugao očaju nedužnih.
24 Zemlja je predana u ruke zlikovca, a on zatvara oči njenim sudijama. Jer, ako nije on, ko je onda?
25 Moji dani protrčaše brže nego glasnik brzi; utekoše, dobra ne videše;
26 Skliznuli su ko brodovi trske, sručili se poput lešinara na lešinu.
27 Ako bih kazao: ’Zaboravljam žalopojku svoju, menjam izraz svoga lica i biću veseo’
28 opet bih strepeo u svim svojim jadima, i znam da ti me opravdao ne bi.
29 Jer ako ću biti kriv, zašto bih se uzalud trudio?
30 Sve da se i umijem snežnom vodom, ruke svoje lužinom da sperem;
31 i tad bi me u glibavu jamu uronio da sam gadan i odeći svojoj.
32 Nije on čovek poput mene, pa da mu uzvratim, da zajedno dođemo na sud.
33 Među nama nema posrednika što bi ruku svoju položio na nas obojicu;
34 ko bi žezlo Božije sa mene sklonio, da me užas njegov ne užasne!
35 Tada bih govorio i ne bih ga se plašio. Ali, sada nisam takav.