Job 10
1 Duši mi se život ogadio! Nad sobom ću žalopojkom zažaliti, jadaću se u čemeru duše svoje.
2 Bogu ću reći: ’Ne osuđuj me! Objavi mi za šta me optužuješ
3 Zar ti je milo da tlačiš, da odbaciš delo svojih ruku, a da se smešiš nad naumom zlikovačkim?
4 Zar ti imaš oči čovekove, pa da vidiš to što ljudi gledaju?
5 Jesu li ti dani smrtnikovi dani i godine tvoje kao vek čoveka;
6 pa krivice moje ispituješ i za grehom mojim tragaš?
7 A ti znaš da krivac nisam, da iz tvoje ruke izbavljenja nema!
8 Uobličiše me tvoje ruke, sazdaše me, a ti me proždireš.
9 Seti se, molim te, da si me ko glinu stvorio, pa zar ćeš u prašinu da me vratiš?
10 Nisi li me ko mleko izlio i zgrušao poput sira?
11 Nisi li me obukao u kožu i meso; nisi li me izatkao kostima i venama?
12 Dao si mi i život i milost, svojim si staranjem duh mi očuvao.
13 Ali, sve ove stvari si sakrio u srcu svome, i znam da je to bilo u tebi!
14 Ako bih i zgrešio, ti bi bdeo nada mnom; ne bi me pomilovao zbog krivice moje.
15 Ako sam bio zlotvor, jao meni! Ako sam bio pravedan, glavu svoju uzdizao nisam. Ali ja se davim u sramoti i svestan sam bede svoje!
16 Uzdignem li se, kao lav me loviš i ponovo na meni veličanstvo svoje pokazuješ.
17 Protiv mene nove svedoke dovodiš, ljutiš se na mene sve više i vojsku za vojskom protiv mene šalješ.
18 Zašto si me izvadio iz majčinog krila? Da sam barem izdahnuo, da me oko ugledalo nije!
19 Bio bih kao da me nikad nije bilo, od majčinog krila do groba bi me odneli.
20 Zar moji dani nisu malobrojni? Dosta više! Prođi me se, daj mi dâ se malo razveselim;
21 pre nego odem u zemlju nepovrata, noći i mraka najgušćeg;
22 u zemlju krajnje tame, dubokog crnila i nereda, gde je i svetlo kao potpuni mrak.’“