Isaiah 57
1 Pravednik gine i nikoga to ne uzbuđuje. I smerni ljudi bivaju odvođeni i niko ne razabire da pravednik biva odveden pred zlo,
2 da uđe u mir. Počivaju na ležajima svojim ko je išao ispravno.
3 „A sad se primaknite amo, sinovi gatarini, potomstvo preljubničko, smrdljivo.
4 Nad kim se šegačite? Nad kim se bekeljite? Plazite jezik? Niste li vi deca buntovna, potomstvo lažljivaca,
5 koji se uspaljuju među hrastovima, pod svakim drvetom zelenim, žrtvujući decu po dolinama, pod kamenim raselinama?“
6 „Na vododerini tvoja je raka. One, one su tvoji međaši. Upravo njima izlivaš žrtve nalivne, spaljuješ žitnu žrtvu. Zar one da mi se svide?
7 Na goru visoku i uzdignutu svoj si ležaj postavila, pa si se tamo popela da kolješ žrtvu zaklanicu.
8 Uz vrata i dovratke svoj si zapis postavila. Daleko od mene si razotkrila i na visine ležaj svoj namestila, te se pogađala sa onima koje voliš da legneš s njima, da osetiš snagu.
9 I hodočastiš caru u pomazanju, i umnožavaš svoja mira; i poslala si svoje izvestioce izdaleka i spustila do Sveta mrtvih.
10 Iznurila si sebe mnogim putovanjima svojim. Nisi rekla: ’To je taština!’ Stekla si jakost novu, zato oslabila nisi.
11 Pa koga si se uplašila i pobojala, te si slagala? I nisi se mene setila, nisi sebi na srce stavila. Nisam li ja ćutao i od veka, pa se mene pobojala nisi?
12 Ja ću objaviti tvoju pravdu, i dela ti tvoja koristiti neće.
13 Kad zavičeš, neka te izvedu čete tvoje. A sve njih će vetar odneti, taština uzeti. Međutim, koji se u mene uzdaju zemlju će baštiniti i moju svetu goru posedovati.“
14 Tada će se govoriti: „Nasipajte! Nasipajte! Put poravnajte! Mom narodu smetnje s puta uklonite!“
15 Jer govori Višnji i Uzdignuti, nastanjeni trajno, a ime mu je Svetitelj: „Moj stan je uzvišenost i svetinja, a sa skrušenim sam i s duhom poniženim, da oživim poniženima duh, da oživim skrušenima srce.
16 Jer se neću prepirati doveka, niti ću se ljutiti neprestano, jer bi ispred lica mojega oslabio duh i duše koje sam sazdao.
17 Krivica njegova je grabež. Zato sam se naljutio, i zato ga udario, i u ljutini se sakrio; a on je otišao odmetnički, kako ga srce njegovo odvuče.
18 Puteve njegove sam video. I izlečiću ga i dovesti, i umiriću srce onih koji ga teše i koji s njim tuguju.
19 Stvaram reči usnama da progovore: Mir! Mir udaljenome i bliskome — govori Gospod, i njega ću izlečiti.
20 A opaki su kao more ustalasalo, što se uspokojiti ne može, i iz voda svojih istalasava mulj i blato.
21 Nema mira opakima — govori Bog moj.